Kardinal Raymond Burke, u govoru na nedavnom ”Church Teaches Forum-u” u Louisvilleu u Americi, pokušao je objasniti suštinu duboke duhovne krize s kojom se suočavaju Crkva i svijet, te vjernicima ponudio ohrabrenje i pastoralne savjete kako se nositi s njom.
Kardinal je primijetio kako danas, s obzirom na “teška vremena u svijetu i u Crkvi”, “pouzdano učenje” Crkve “nikada nije bila potrebnije”.
Rekao je kako široki i rasprostranjeni napadi na nedužan i bespomoćan ljudski život vode do nasilja “bez presedana” u obiteljskom životu i društvu.
Naveo je i druge aktualne napade: rodnu ideologiju, poricanje vjerske slobode i prigovora savjesti, ateistički materijalizam i relativizam. Svi su oni rezultirali “legitimnim strahom od globalnog sukoba koji samo može značiti uništavanje i smrt mnogih”.
“Jasno, situacija u kojoj se svijet danas nalazi ne može se nastaviti jer bi to dovelo do potpunog uništenja”, dodao je.
Ipak, “na dijaboličan način, zbunjenosti i pogreške” nastale uslijed razorne sekularizacije, osobito na Zapadu, “također su ušle i u Crkvu”- upozorio je.
Kardinal Burke, jedan od vodećih kanonskih stručnjaka Crkve, požalio se da se Crkva nastoji “približiti kulturi”, ali “bez saznanja o svom identitetu i poslanju” odnosno da nema “jasnoću i hrabrost objaviti Evanđelje života i Božanske ljubavi radikalno sekulariziranoj kulturi”.
Kao primjer, naveo je nedavne izjave predsjednika Njemačke biskupske konferencije, kardinala Reinharda Marxa, koji je izjavio da legalizacija istospolnog “braka” u Njemačkoj nije glavna briga Crkve; te da se ‘više treba brinuti zbog netrpeljivosti prema onima koji pate od istospolne privlačnosti‘. Kardinal Burke nazočne je podsjetio kako je ispravan pristup razlikovati ljubav prema osobi te mržnju koju katolici “moraju uvijek imati prema grešnim postupcima”.
Podsjetio je tada na život drugog njemačkog prelata, nedavno preminulog kardinala Joachima Meisnera, koji je patio zbog “sve veće zbunjenosti” nastale oko crkvenog učenja unutar Crkve, ali koji je ipak ostao “spokojan” i odlučan “nastaviti se boriti za Krista”. Kardinal Burke primijetio je kako, “iz nekog razloga, mnogi pastiri šute” o sadašnjoj krizi ili “napuštaju jasnoću” crkvenog učenja, a umjesto toga prigrlili su “zbunjenost i zablude za koje se pogrešno misli da učinkovitije rješavaju potpuni kolaps Kršćanske kulture”.
Sjetio se jednog mladog svećenika koji ga je nedavno pitao zašto, s obzirom na “moguću apokaliptičnu prirodu” sadašnjeg vremena u Crkvi i svijetu, i potrebe za podučavanjem istina vjere, postoji “naizgled nedostatak jasnoće i hrabrosti ” koji dolaze iz hijerarhije.
Kardinal Burke je rekao kako odgovor leži u “materijalističkoj i relativističkoj kulturi” koja prožima moderan život i “potiče zbunjenosti i podjele u Crkvi”. Dodao je i kako se osjeća nelagodno kada sekularni mediji više ne napadaju Crkvu kako su običavali, jer znači da Crkva “ne uspijeva u svom jasnom i hrabrom svjedočenju pred svijetom poradi spasenja tog svijeta”.
Također je upozorio na “svjetovno” upravljanje Crkvom, gdje se one koji poučavaju ono što je Crkva oduvijek učila smatra “krutim fundamentalistima” koji ometaju pastoralni pristup tražen od pape Franje. I osvrnuo se na “tužnu situaciju” članova hijerarhije koji “jedan drugoga javno optužuju zbog političke i svjetovne ‘agende’, kao kada se političari međusobno napadaju kako bi progurali svoje političke stavove”.
Kardinal Burke je otvoreno govorio i o lažnoj percepciji papinstva, koje ne treba prikazivati kao da ima “apsolutnu moć” te da služba Svetoga Petra “nema nikakve veze s revolucijom”- kao što neki od Franjinih gorljivih pristaša zagovaraju- što je “prvenstveno politički” i svjetovni pojam. Umjesto toga, Burke je podsjetio prisutne da je punina Papine moći i djelovanja njegove službe- “upravo da ga zaštiti od svjetovne i relativističke misli što dovodi do zbrke i podjele”. Spominjao je i Katekizam u kojem se navodi da je papino poslanje “čuvati vjeru u njezinoj cjelovitosti i utvrđivati svoju braću”, te dodao kako je “apsurdno” misliti da papa Franjo može podučavati nešto drugo od svojih prethodnika. Zatim je naglasio da nisu sve riječi pape Franje ujedno i riječi učiteljstva Crkve.
Nastavljajući dalje s ovom temom, kardinal Burke je istaknuo da se u srednjem vijeku znalo govoriti o ‘dvama tijelima pape’: tijelu čovjeka i tijelu Kristovog vikara. Kada Papa govori kolokvijalno, kako papa Franjo često čini, primjerice u papinskom avionu ili u jutarnjim propovijedima, ovo je “prvo tijelo” čovjeka koji je papa. Izražavanje takve razlike, nastavio je kardinal, “ni na koji način ne umanjuje poštovanje prema Petrovoj službi” niti nekog čini neprijateljem pape Franje. Naprotiv, rekao je, bez ovog razlikovanja “lako bismo izgubili poštovanje” prema papinstvu ako bi smatrali da se moramo složiti sa svakim njegovim osobnim mišljenjem. Takav pristup predstavlja “idolopoklonstvo papinstva”, dodao je Burke.
Također je podsjetio na to kako su prethodne pape pridavale veliku pozornost svojim riječima. Tako papa bl. Pavao VI. “nikada nije dopustio objavljivanje neke od svojih propovijedi bez temeljitog proučavanja tiskanog teksta”, a jednom je rekao mladom prelatu: “Ja sam Kristov vikar na zemlji i imam najozbiljniju odgovornost pobriniti se da se nijedna moja riječ ne može protumačiti na način koji bi bio suprotan crkvenom učenju.”
