Svi koji su imali prilike prisustvovati predstavljanju knjige I Božja Ljubav Tijelom postala u Zagrebu i Splitu, mogli su svjedočiti da je kardinal Raymond Burke otvoreno odgovarao na sva pitanje iz publike.
Jedno od njih se odnosilo na nadolazeći posjet pape Franje Švedskoj povodom komemoracije 500 obljetnice Reformacije, a naveliko se nagađa – a Luteransko vodstvo otvoreno traži, međuvjersko pričešćivanje.
Prenosimo kardinalov odgovor na ovo pitanje, koji je već postao vijest diljem svijeta, a postavio mu ga je u Zagrebu urednik Life Site News-a:
Što je to u Euharistiji [koja zabranjuje međupričeščivanje s kršćanima drugih vjera]? To je stvarnost da je Sveta Euharistiju Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Krista, te da nakon riječi posvete koje izgovara svećenik – posuđujući svoj glas samom Kristu koji je onaj koji djeluje na Svetoj misi – kruh i vino se mijenjaju u svojoj supstanci u tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista.
Prema tome, nitko ne može primati Svetu Euharistiju, osim ako vjeruje da je hostija koju prima – iako izgleda kao kruh, ima okus kruha, te miriše na kruh – u stvarnosti Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja vjeruje na ovaj način može pristupiti Presvetom, može pristupiti primanju Svete pričesti.
Sveti Pavao je vrlo jasan u 11. poglavlju svoje prve poslanice Korinćanima, gdje je došlo do zloupotreba tijekom euharistijskog slavlja u prvoj Crkvi. On je rekao vrlo otvoreno da osoba koja prima Svetu pričest bez priznavanja Kristovog tijela, jede sebi osudu. To je svetogrđe. To spada u najteže grijehe.
Dakle, na primanje pričesti ne pozivamo one koji ne vjeruju u stvarnu prisutnost, prije svega iz poštovanja prema Gospodinu našem Isusu Kristu i iz poštovanja prema stvarnosti Euharistije, ali iz poštovanje prema tim osobama, jer pozvati ih da prime nešto u što ne vjeruju je krajnji znak nepoštovanja [našeg Gospodina] i čini veliku štetu onim dušama koje su pozvane da to učine.
To je jednostavno tako. Na primjer, [uzmimo] klasično luteransko vjerovanje: Kod njih postoji ideja o pričesti sa svojevrsnom moralnom prisutnošću našeg Gospodina tijekom njihovog liturgijskog slavlja. No, kada je liturgija završena, kruh koji je korišten – a ja namjerno koristim termin ‘kruh’, jer nije Tijelo Kristovo – jednostavno se sprema natrag u ladicu do druge prigode.
Za nas, nakon što su hostije na oltaru posvećene, one su pretvorene u tijelo i krv Kristovu, te su položene u svetohranište za bolesne i umiruće, za euharistijsko klanjanje, te za pričešćivanje vjernika. Prema tim hostijama se ne može odnositi na bilo koji drugi način, osim kao stvarnoj prisutnosti Gospodina našega Isusa Krista u našoj sredini.
Mislim da je vrlo problematično predložiti da slavlje koje će se održati u čast Martina Luthera bude prilika za neku vrstu ‘euharistijskog gostoprimstva’ ili međupričešćivanja. To nije moguće. Da, nepromjenljivo je.
Ili je Sveta hostija tijelo, krv, duša i božanstvo Krista, ili nije. A ako jest, onda je najozbiljniji grijeh nuditi Svetu hostiju nekome tko u to ne vjeruje.
