Kardinal Blase Cupich nedavno je promovirao Veliku laž našeg vremena.
Ova laž ne odnosi se na sustavno zataškavanje desetljeća seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane crkvenih vlasti, iako im se to svakako može prigovoriti. Nije ni čudna želja mnogih biskupa da promiču ilegalnu imigraciju, preseljenje i masovno cijepljenje građana serumima koji su nastali eksperimentiranjem na pobačenim fetusima (pozicije koje nisu u potpunosti nepovezane s privlačenjem državnog financiranja kao zamjene za smanjenje prihoda od crkvenih milodara, barem nam je tako rečeno).
Ne, Velika laž koja se ovdje razmatra daleko je temeljitija, podlija i štetnija za čovjekovo spasenje. Protiv ove laži se borilo, čak i unutar same Crkve, više od jednog stoljeća. Danas je sveprisutna.
Što je ta Velika laž?
Sveti papa Pio X. je to najsažetije izrekao u činjenici da se to odnosi na „unutarnji razvoj dogme“.
Formalno osuđena 1907. godine, lažna predodžba da je katolička religija samo nešto više od mnoštva neprestano razvijajućih „izraza vjerovanja“ u Boga, stvaranje i ljudsku moralnu aktivnost (jer se sve kontinuirano mijenja kako bi odgovaralo suvremenim interesima) je zasigurno mnogo starija hereza i nije nastala u dvadesetom stoljeću. Poput mnogih hereza u povijesti Crkve, ova pogreška – temeljno načelo modernizma – ostala je neimenovana dugi niz godina.
Ipak, Velika laž je oštro osuđena u dogmatskoj deklaraciji Prvog vatikanskog koncila (1870. godine):
„Ako netko kaže da je moguće da se u nekom trenutku, s obzirom na napredak znanja, dogmama koje naučava Crkva može pripisati drugačiji smisao od onoga što je Crkva razumjela i razumije, onda neka bude izopćen“.
Nažalost, ova pogreška evolucije dogme još je itekako prisutna, a prorijedio se broj biskupa koji ih razumiju i protive se promjeni nauka. Doista, tijekom posljednjih pola stoljeća, ova je pogreška postala tako duboko ukorijenjena u gotovo svakoj crkvenoj strukturi da je oblikovala umove velikog broja današnjeg katoličkog klera i laika.
Istaknuta demonstracija ovakvog razmišljanja nedavno se pojavila na blogu Pray Tell, gdje je kardinal Cupich nastojao ušutkati pravedne povike protiv odvratnih odredbi Motu proprija Traditionis Custodes. U svom članku, kardinal insinuira Veliku laž u izvanrednom stilu:
„Papa Ivan Pavao II. je 1993. godine reformirao Katekizam Katoličke crkve, u svrhu njegovog aktualiziranja s obzirom na teološke uvide Drugog vatikanskog koncila… Reformama Zakonika kanonskog prava i Katekizma Katoličke crkve, Crkva je ostavila za sobom ranije oblike teoloških dogmi. Nikome ne bi palo na pamet tvrditi da se raniji oblici Zakonika kanonskog prava ili Katekizam Katoličke Crkve još uvijek mogu koristiti…“.
Ostavljajući po strani ostatak kardinalovog članka, važno je točno utvrditi ono što se ovdje tvrdi o Katekizmu Katoličke Crkve; jer, ako je Crkva doista „ostavila” suštinu nauka iz svoga prethodnog katekizma tako da „nikome ne bi pala na pamet“ onda je Crkva zapravo napustila samu sebe, a vrata pakla su je nadvladala – nešto za što znamo da se nikada ne može dogoditi (v. Mt 16, 17 – 19).
Kao što sam već prije istaknuo, mnogi dužnosnici u Crkvi ulažu usuglašeni i trajni napori da se katolički nauk u znatnoj mjeri razrijedi, uglavnom putem „katehetske reforme” – i tvrdim da je to jedini okvir referenca u kojoj se kardinalova izjava može ispravno razumjeti.
Tvrdnja da je papa Ivan Pavao II. „reformirao Katekizam“ mogla bi biti samo odraz nepreciznosti jezika. Uostalom, taj papa nikada nije reformirao postojeći dokument, već je izdao potpuno novi tekst, pod naslovom Katekizam Katoličke Crkve (KKC), koji doista uključuje odlomke tekstova s Drugog vatikanskog koncila, kako kardinal sugerira – uključujući, ono što je kardinal morao napomenuti, mnoge nejasnoće i određene pogreške pronađene u njemu. S druge strane, bilo bi prilično neugodno za kardinala tvrditi da Katekizam Katoličke Crkve namjerava zamijeniti sve druge katoličke katekizme, budući da se u proglasu službenog dokumenta, njegovi vlastiti uvodni odlomci, pa čak i na web stranici Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država tvrdi suprotno!
Istina, jedini drugi način na koji bi se mogao protumačiti kardinalov iskaz o napuštanju ranijeg katehetskog oblika bio bi definiranje „katekizma“ u njegovom klasičnom i širem smislu: to jest, kao jedini temeljni i prihvaćeni nauk Crkve. U tom svjetlu, zahtijev da najnovija verzija Katekizma Katoličke Crkve bude konačni – zapravo jedini – legitimni izraz vjere Crkve; vjere za koju se čini da sadrži dramatične „teološke uvide“ Drugog vatikanskog koncila, člini se poput opravdavanja izlaska drugog izdanja nekog romana. „Prijašnji oblici“ će biti izbrisani i zaboravljeni te samo najsuvremenija verzija katekizma, tj. Katekizma Katoličke Crkve, može biti normativni vodič po pitanjima vjere i morala.
Takvo je manifestiranje nauka apsurdno, što su mnogi satirično već u prošlosti primjetili. Nikada nije postojao jedan monolitan, isključiv i formalno obvezujući dokument koji se smatrao „Katoličkim katekizmom“, kao što nikada nije postojala „katolička vjerodostojna izjava koja zamjenjuje sve ostale“. U stvari, postoji mnogo (i jednog i drugog) —sa svojim jedinstvenim karakterom i vrijednošću u odnosu na to jedinstveno, nepromjenjivo tijelo apostolske doktrine koje nastavlja postojati kroz vrijeme i prostor.
Tvrditi, dakle, da će jedan katekizam (partikularna knjiga) od sada nadomjestiti sve prethodne artikulacije katoličke doktrine, i da se ova opsežna knjiga zauzvrat mora neprestano revidirati, čak i kako bi uključila učenja koja su potpuno suprotna točkama ustaljene doktrine (kao što to čini Katekizam Katoličke Crkve), je i najava revolucije u Crkvi i objava rata samoj Božanskoj Objavi; što je završna faza evolucije dogme, koja uključuje njezinu potpunu relativizaciju i napuštanje nauka.
Kao što je sveti papa Pio X. jasno uvidio, prihvaćanje beskonačne fleksibilnosti ustaljene doktrine u konačnici ne završava prelaskom u protestantizam, već u ateizam. Danas se ovoj Velikoj laži treba oduprijeti, kako se ne bismo našli krivima što podržavamo ili poučavamo pogrešku osuđenu prije više od jednog stoljeća: „Krist nije poučavao određeni nauk doktrine primjenjiv na određeno vrijeme i ljude, već je inaugurirao religiozno kretanje prilagođeno različitim vremenima i mjestima”.
Sada je hitnije nego ikada poslušati savjet sv. Vinka Lérinskog:
„Što bi katolik trebao učiniti ako se neki dio Crkve odvoji od zajedništva sveopće vjere? Kakav izbor može napraviti ako neka nova zaraza pokuša otrovati, ne mali dio Crkve, nego cijelu Crkvu? Tada će njegova velika briga biti povezati se uz pravovjerje, od kojega ga ne može odvojiti nikakva lažljiva novotarija“.
Ili možda, jednostavnijim jezikom svetog Pavla: „Čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom…” (usp. 2 Sol 2, 15)!
