U kolumni koju je napisao za svoje nadbiskupijske novine, čini se da kardinal Blase Cupich poziva na potpuno uključivanje aktivnih homoseksualaca u život Crkve.
Doduše, kardinal u svojoj kolumni ne spominje homoseksualnost. Ali svatko tko je upoznat s aktualnim raspravama unutar Crkve, prepoznat će što misli kad se žali:
“Postoje glasovi koji inzistiraju da Crkva mora isključiti grešnike iz potpunijeg sudjelovanja u životu Crkve dok se ne obrate, iz poštovanja prema Božjoj pravdi.”
Kardinal Cupich ne kaže da aktivni homoseksualci trebaju biti primljeni na pričest, ali njegov argument jasno vodi prema tom zaključku. I naravno, ista bi logika sugerirala dobrodošlicu na Euharistiju svim onim katolicima koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, ili koji podržavaju legalni pobačaj, ili koji se rugaju crkvenim učenjima o drugim moralnim pitanjima.
Do sada smo, nažalost, već navikli čuti istaknute katoličke vođe kako dovode u pitanje temeljna crkvena učenja i odbijaju podržati jasne moralne norme. Ipak, ova kolumna kardinala Cupicha je zapanjujuća jer on tako očito krivo predstavlja misli onih koji podržavaju vječnu katoličku tradiciju – posebice pokojnog pape Benedikta XVI.
Kardinal otvara svoju kolumnu primjedbom da je čvrsta vjera u beskrajnu snagu Božje milosti jedna od “mnogih točaka konvergencije između pokojnog pape Benedikta XVI. i pape Franje”. Istina, ali budući da je to uvjerenje temeljni aspekt kršćanske vjere, nije iznenađujuće da ga dijele dvojica rimskih papa. Zašto se onda kardinal Cupich poziva na papu Benedikta? To postaje jasno nekoliko odlomaka kasnije.
Nakon što je citirao upozorenja pape Franje protiv “hladne i tvrde gnostičke logike”, kardinal piše:
“Dakle, pastoralni pristup koji nekoga preventivno isključuje iz života Crkve i njezine službe ozbiljna je stvar i mora se osporiti.”
Možete li imenovati nekoga – bilo koga – tko bi nekoga preventivno isključio iz života Crkve? Ne mogu. Katolička Crkva nas sve pozdravlja, a budući da smo svi grješnici, upućuje nas kako rasti u životu milosti. Istodobno, Crkva nas – slijedeći opomenu svetog Pavla – upozorava da gubimo tu milost i ugrožavamo svoju dušu ako primamo Euharistiju u stanju teškog grijeha. Kardinal Cupich ne uspijeva napraviti elementarnu razliku između pozivanja nekoga da se pridruži Crkvi u molitvi i pozivanja te osobe na primanje svetu pričesti, vjerojatno na vlastito prokletstvo.
Zar smo zaboravili da je Crkva uvijek naučavala da je potrebno opomenuti grešnika, te da opomenu treba promatrati kao djelo milosrđa učinjeno iz svete kršćanske ljubavi prema bližnjemu? Ne isključujemo nekoga iz života Crkve kada ga potičemo da slijedi moralne norme koje nam predao naš Gospodin; potičemo ga na puno zajedništvo.
Kardinal Cupich razumljivo i s pravom stavlja veliki naglasak na Božje milosrđe. Ovdje se poziva na papu Benedikta, koji je rekao da je Božje milosrđe – njegova spremnost da oprosti – “toliko veliko da okreće Boga protiv Njega samoga, njegovu ljubav protiv njegove pravde.”
Taj upečatljivi odlomak iz Deus Caritas Est (#10), međutim, ne negira zahtjeve božanske pravde. Bog je spreman oprostiti, žarko želi oprostiti, grešniku koji se kaje. Ali On sigurno neće ohrabriti grešnika da nastavi putem do samouništenja.
Zapravo, kao što kardinal Cupich prilično dobro zna, prije izbora za papu, kardinal Ratzinger je bio poznat po izjavama koje je dao kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, upozoravajući na primanje pričesti katolika koji su rastavljeni i nezakonito ponovno vjenčani, ili onih koji su bili istaknute pristaše legalnog pobačaja. Dakle, tvrdnja da Ratzinger/Benedikt podupire Cupichov argument ovdje je u najboljem slučaju pogrešna.
Iskreniji prikaz misli pape Benedikta ne bi ostavio sumnje da on odbacuje razmišljanje koje iznosi kardinal Cupich. Razmotrite jasan jezik izjave koju je njegova Kongregacija objavila 1986., O pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe:
”Unatoč tome, sve veći broj ljudi danas, čak i unutar Crkve, vrši ogroman pritisak na Crkvu da prihvati homoseksualno stanje kao da nije poremećeno i da odobri homoseksualnu aktivnost… Crkveni službenici moraju osigurati da homoseksualne osobe o kojima skrbe neće biti zavedeni ovim gledištem, koje se tako duboko protivi nauku Crkve.”
Kardinal Cupich ne bi napisao ovu kolumnu da je poslušao savjet koji je kardinal Ratzinger dao u istom dokumentu:
„Imajući to na umu, ova Kongregacija želi zamoliti biskupe da budu posebno oprezni s bilo kojim programima koji bi mogli imati za cilj izvršiti pritisak na Crkvu da promijeni svoje učenje, iako tvrde da to ne čini.“
Kardinal Cupich završava svoju kolumnu pozivom na “obraćenje da budemo sveti kao što je Bog svet, da ljubimo savršeno, kao što Bog ljubi savršeno, okrećući se protiv nas samih i prema ljubavi koja oprašta”. Ironično, ovaj proglas je naizgled slična onoj koju je ponudio kardinal Ratzinger u tom dokumentu iz 1986., u kojem sugerira da homoseksualce treba poticati da budu sveti, da se okrenu protiv svojih nagona i traže Božji oprost.
Temeljna razlika između ova dva proglasa – razlika koja je jasna u izjavama Ratzingera, ali zakamuflirana kod Cupicha – jest da jedan prelat izaziva grešnike da promijene svoje živote i potpunije uđu u život Crkve, dok drugi želi promijeniti ne grešnike – nego Crkvu.
