Crkveni nauk i praksa u vezi dijeljenja sakramenta Svete euharistije protestantima su savršeno jasni. Kodeks kanonskoga zakona o tome piše:
“Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.”
CIC / 1983, can. 844 § 4 (Vidi Katekizam Katoličke crkve br. 1400).
Ovo se odnosi samo na hitne slučajeve, pogotovo kada postoji opasnost od smrti. Međupričešćivanje je, u načelu, moguće jedino s pravoslavnim kršćanima, jer Istočne Crkve, iako nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju ispravne sakramente i prije svega, svojim apostolskim nasljeđem, istinske svećenike i valjanu Euharistiju (CCC 1400, CIC / 1983 može, 844, st. 3).
Njihova vjera u svećenstvo, Euharistiju i sakrament pokore jednaka je Katoličkoj Crkvi. Međutim, protestanti ne dijele vjeru u svećenstvo i euharistiju. Zbog tih bitnih razlika, Sveta pričest se ne bi trebala dijeliti protestantima, čak i ako su vjenčani s katolicima, jer protestanti ne žive u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i stoga izričito ne dijele vjeru u Euharistiju.
Sada je Sveti Otac obavijestio izaslanstvo Njemačke biskupske konferencije da moraju ponovo raspravljati o prijedlozima u pastoralnom dokumentu koji, između ostalog, govori o dijeljenje Svete pričesti i njihovu nastojanju da pronađu jednoglasnost po ovom pitanju. Jednoglasnost o čemu? Čak i pod pretpostavkom da svi članovi Njemačke biskupske konferencije, nakon ponovne rasprave, jednoglasno odluče da se pričest može dijeliti protestantima koji su vjenčani s katolicima (nešto što se neće dogoditi), hoće li to – iako je suprotno onome što piše Kodeks kanonskog Zakona i Katekizam Katoličke Crkve – postati nova praksa Katoličke Crkve u Njemačkoj?
Praksa Katoličke Crkve, koja se temelji na njezinoj vjeri, nije određena i ne mijenja se statistički kada većina biskupske konferencije o njoj glasa, čak ni jednoglasno.
Točno ono što piše u Kanonskom zakoniku i Katekizmu Katoličke Crkve trebala je biti reakcija Svetog Oca, koji je kao Petrov nasljednik, „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (Lumen Gentium broj 23). Sveti Otac je delegaciji Njemačke biskupske konferencije trebao dati jasne upute, zasnovane na jasnom nauku i praksi Crkve. Trebao je na toj osnovi odgovoriti i luteranskoj ženi, koja ga 15. studenog 2015. upitala može li primiti pričest sa svojim katoličkim supružnikom, rekavši joj da to nije prihvatljivo- umjesto da sugerira kako može primiti pričest na osnovu njezinog krštenja, i u skladu s njezinom savješću.
Ne uspijevajući stvoriti jasnoću, među vjernicima je nastala velika zbrka i ugroženo je jedinstvo Crkve. To je također slučaj s kardinalima koji javno predlažu blagoslivljanje homoseksualnih odnosa, nešto što je dijametralno suprotno učenju Crkve, utemeljenom na Svetom Pismu, da brak, prema redoslijedu stvaranja, postoji samo između muškarca i žene.
Imajući u vidu da biskupi i prije svega Petrov nasljednik ne uspijevaju održavati i prenositi vjerno i jedinstveno poklad vjere sadržane u Svetoj tradiciji i Svetom Pismu, ne mogu se ne sjetiti članka 675 Katekizma Katoličke Crkve:
POSLJEDNJA KUŠNJA CRKVE
Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.
+ Kardinal Willelm Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta,
Nizozemska, Utrecht,
5. svibnja 2018.
