Čini se da odgovor kardinala Victora Manuela Fernándeza na deset dubia kardinala Dominika Duke, praškog nadbiskupa u miru, zahtijeva od vjernika prihvaćanje nauka suprotnog katoličkoj doktrini.
U srpnju 2023. godine Dikasterij za nauk vjere primio je deset dubia (pitanja) kardinala Dominika Duke, praškog nadbiskupa u miru, u ime Češke biskupske konferencije, u vezi s pravilnim tumačenjem apostolske pobudnice „Amoris laetitia“ – u vezi pričešćivanja rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika.
Dana 25. rujna, kardinal Victor Manuel Fernández, novi prefekt Dikasterija za nauk vjere, objavio je na talijanskom jeziku odgovor na deset dubia. Njegov odgovor potvrđuje da apostolska pobudnica „Amoris laetitia“, tumačena prema volji pape Franje, ponekad dopušta rastavljenim osobama koje su stupile u nove zajednice, u kojima se ne suzdržavaju od spolnog odnosa sa svojim novim partnerom, pristup sakramentima ispovijedi i pričesti. To je potvrđeno, kaže Fernández, kada je papa Franjo pozitivno odgovorio na pismo u rujnu 2016. godine koje su argentinski biskupi uputili klericima, iznoseći to precizno tumačenje.
Papa Franjo je s entuzijazmom odgovorio na pismo argentinskih biskupa svojim vlastitim pismom odobrenja, privatno naslovljenim, ali u to vrijeme objavljenim, rekavši: „Tekst je vrlo dobar i temeljito objašnjava smisao osmog poglavlja apostolske pobudnice „Amoris laetitia“. Nema nikakvih druga tumačenja. Siguran sam da će učiniti mnogo dobrog“. Uviđajući da bi autoritativni stav ovog privatnog pisma za cijelu Crkvu mogao biti doveden u pitanje, papa Franjo je ponovno tiskao oba pisma u listopadu 2016. godine u Acta Apostolicae Sedis (skraćeno AAS), službenom glasilu Svete Stolice, popraćena dokumentom (lat. rescriptum) koji je očito uzdignut do statusa dokumenta Učiteljstva. Ova kratka povijest je ukratko prikazana u odgovoru mons. Fernándeza.
Dana 13. listopada kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacija za nauk vjere, objavio je otvoreno pismo svom prijatelju kardinalu Duki kritizirajući Fernándezov odgovor na deset dubia, njegov odgovor je otrežnjujući i nije lak za čitanje, pa možda iz tog razloga nije izazvao veliku pozornost. Pa ipak, pažljivo objašnjenje bivšeg prefekta o tome zašto misli da sadašnji prefekt zahtijeva „od vjernika podvrgavanje uma i volje istinama suprotnim katoličkom nauku“ sigurno zaslužuje našu pozornost.
Ovo trebaju pažljivo razmotriti i raspraviti katolici, i to ne samo oni koji imaju pitanja o autoritativnom statusu nauka u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitia“. Budući da je pravilna rasprava nemoguća ako prvo ne shvatimo što je u pitanju, nudimo sljedeći sažetak Müllerovih zabrinutosti zajedno s nekoliko vlastitih opažanja.
Deset dubia kardinala Duke pokazuju je li prije navedeno tumačenje apostolske pobudnice „Amoris laetitia“ trajan nauk Crkve. Pitanje mons. Duke nije samo teoretsko, već izrazito praktično. Jer, prema pitanju, ako nauk dopušta rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim katolicima primanje sv. pričesti, onda bi se činilo da se od vjernika zahtijeva, kao što uči dogmatska konstitucija „Lumen gentium“ (br. 25), „religioznu podložnost uma i volje“.
U odgovoru mons. Fernández, nakon što je rekao da je „Amoris laetitia“ dokument Učiteljstva „prema kojemu su svi pozvani ponuditi podložnost uma i volje“, tvrdi da je Franjino pismo argentinskim biskupima doista pokazatelj autentičnog nauka papinog Učiteljstva, jer je ideje iz pisma papa uključio u dokument koji je izdalo službeno glasilo Svete Stolice.
Kardinal Müller duboko sumnja u ovaj odgovor. Prema njemu, ako je tumačenje koje su iznijeli argentinski biskupi ono koje spada u nauk, onda ono vjernike stavlja u neodrživ položaj iz najmanje tri razloga.
Prvo, odgovor (tal. riposta) mons. Fernándeza i tekst argentinskih biskupa „teološki je dvosmislen“. Odgovor je dvosmislen jer kaže da apostolska pobudnica „Amoris laetitia“ naučava sljedeće: euharistija se može dati rastavljenoj i ponovno vjenčanoj osobi „čak i kada ta osoba ne uspije biti vjerna uzdržljivosti koju predlaže Crkva”. Mons. Müller smatra da se to može protumačiti na dva načina. Prvi, prema kojem se osoba ne želi obvezati na suzdržavanje od spolnog odnosa; drugi, prema kojem se osoba pokušava suzdržavati od spolnih odnosa, ali ponekad poklekne iz slabosti. Potonje tumačenje ne bi predstavljalo nikakav problem jer je pripuštanje takvih osoba euharistiji nakon što se ispovjede te grijehe s čvrstom namjerom ispravljanja savršeno u skladu s prethodnim crkvenim naukom.
Ali mons. Müller ističe: „ova dvosmislenost razriješena je u tekstu argentinskih biskupa“ u korist tumačenja koje shvaća da se ponovno vjenčane razvedene žene ne žele obvezati na život u uzdržljivosti. Jer argentinski biskupi govore o primanju na euharistiju onih za koje „nije bilo moguće dobiti poništenje“ i za koje pokušaj suzdržljivosti „zapravo nije izvediv“. Tekst stoga sugerira sljedeće: od nekih rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba ne može se razumno očekivati suzdržljivost od spolnih odnosa s njihovim novim partnerom, te se time naučava pripuštanje pričesti onih koji su nespremni obvezivanju na život u uzdržljivosti.
Druga dvosmislenost odnosi se kada argentinski biskupi spominju one za koje „nije bilo moguće dobiti poništenje“. To se odnosi na one koji su već valjano vjenčani, ali to ne kaže, a neki su to protumačili, iako nevjerojatno, kao da se odnosi na ljude u situaciji u kojoj „iako brak nije valjan iz objektivnih razloga, ti razlozi se ne mogu dokazati pred crkvenim vlastima“. Franjino oduševljeno odobravanje teksta argentinskih biskupa ne pomaže u uklanjanju dvosmislenosti.
Mons. Müller prigovara da je problematično zahtijevati podvrgavanje uma i volje tekstu „samo dijelu članova Argentinske biskupske konferencije (regije Buenos Aires)“, koji je podložan proturječnim tumačenjima, a za sobom povlači zaključak „čija je koherentnost s učenjem Krista (usp. Mk 10, 1–12) vrlo upitna“.
Drugi razlog zašto odgovor mons. Fernándeza stavlja vjernike u neodrživu poziciju je taj što odobrenje pričesti za razvedene i ponovno civilno vjenčane katolike, koji se ne žele obvezati živjeti u uzdržljivosti, proturječi crkvenom nauku koji su potvrdili dvojica prethodnih papa, naime Ivan Pavao II. u „Familiaris consortio“ i Benedikta XVI. u „Sacramentum caritati“. Te pape izričito su potvrdili crkveni nauk – utemeljen na Svetom pismu – nemogućnosti pričešćivanja osoba koje se u nalaze u takvoj životnoj situaciji. Ovim naukom, koji „svjedoči Božju riječ“, vjernici već duguju religioznu podložnost uma i volje.
I treće, tumačenje koje očito brani odgovor mons. Fernándeza proturječi najmanje četirima zaključcima Tridentskog sabora prema kojima se od vjernika zahtijeva sakramentalno ispovijedanje svih teških grijeha; nadalje život u spolno aktivnom odnosu s nekim tko nije valjani supružnik, dok je valjani supružnik još živ, teški je grijeh preljuba; nužan uvjet za odrješenje takvog penitenta je odluka da više neće griješiti; i svakom tko je kršten moguće je obdržavanje Božjih zapovijedi. Ovi zaključci, nauk, kaže mons. Müller, pripadaju božanskoj Objavi i stoga od vjernika zahtijevaju ne samo religioznu podložnost uma i volje, već spadaju u ispovijedanje božanske i katoličke vjere.
Kako bi onda vjernici trebali odgovoriti? Mons. Müller u odgovoru smatra da katolici koji odbacuju tumačenje apostolske pobudnice „Amoris laetitia“ sadržano u tekstu argentinskih biskupa i u Fernándezovom odgovoru „ne mogu biti optuženi za disidentstvo”. Jer oni ne uzdižu privatno mišljenje iznad onoga što naučava Učiteljstvo. Umjesto toga, oni su pronašli proturječnost između dvije forme Učiteljstva i odlučili su, sasvim ispravno, dati pristanak onoj koja je već bilo nepogrešivo potvrđena.
Ovu točku vrijedi istaknuti, ne samo u pogledu problema koje postavlja apostolska pobudnica „Amoris laetitia“, već u pristupu crkvenom nauku općenito s njegovim različitim stupnjevima autoritativnosti. Polog vjere – nauk o božanskoj Objavi – uvijek je norma za katoličku vjeru i praksu te za izjave crkvenog autoriteta. Sav katolički život – nauk i praksu – treba prosuđivati u svjetlu Objave. Ako netko posumnja na neki diskontinuitet između instance navodno autoritativnog nauka i istine božanske objave (ili nauka koje je Učiteljstvo već definitivno artikuliralo kao ono koje se odnosi na božansku Objavu, bilo izričito ili koliko je potrebno za njezinu artikulaciju), prvo treba ispitati autoritativan nauk, pri čemu treba vidjeti je li diskontinuitet samo prividan, nastao zbog nekog nesporazuma pri tumačenju nauka.
Doista, treba učiniti sve što je razumno moguće kako bi se vidjelo može li se prividna razlika riješiti uz održavanje kontinuiteta između dva nauka. Ako čak i nakon tog napora u dobroj vjeri netko ostane uvjeren da se oni ne mogu pomiriti, tada je opravdano dovesti u pitanje – štoviše, trebao bi dovesti u pitanje – navedeni nauk i ne treba pristati na njega. Ovo je zreo izraz predanosti božanskoj i katoličkoj istini kojoj se vjernici imaju dužnost podložiti i u svjetlu koje trebaju „zarobiti svaku misao” (usp. 2 Kor 10, 5).
Mons. Müller završava odgovor smatrajući da je potreban, s obzirom na kontradiktorna tumačenja kojima su podložni tekst argentinskih biskupa i riposta mons. Fernándeza, jasan odgovor na vrlo precizan dubium. Pitanje na koje treba odgovoriti jest može li se ponekad sakramentalno odrješenje dati sakramentalno vjenčanoj osobi koja se ne želi suzdržati od spolnih odnosa s osobom s kojom živi u drugoj zajednici. S tim u vezi dubium također zahtijeva odgovor: može li se ponekad sakramentalno odrješenje dati osobi koja se ne želi suzdržati od spolnih odnosa s osobom koja je sakramentalno vjenčana s nekim drugim. Sve dok se te dvojbe ne razriješe s jasnoćom, točno značenje teksta argentinskih biskupa i dokumenata Dikasterija za nauk vjere ostaje upitno.
Sve to ukazuje na sljedeće: papa smatra da se na ova pitanja mora odgovoriti potvrdno, ali on do sada na njih nije želio odgovoriti. Problem s pozitivnim odgovorom, kaže mons. Müller, jest u tome što bi „takav odgovor bio suprotan katoličkom nauku“ i stoga ga vjernici „ne bi bili obvezni prihvatiti“. Bili bi dužni to ne prihvatiti.
Trebamo se nadati negativnom odgovoru koji bi, kako ističe mons. Müller, bio od pomoći prije svega samom očuvanju vjerodostojnosti i autoriteta Učiteljstva, „jer više ne bi zahtijevao od vjernika” ono što se s pravom ne može zahtijevati, naime „podvrgavanje uma i volje istinama protivnim katoličkom nauku“.
