Zanimliv post na blogu vlč. Dwight Longeneckera:
Konzervativnim katolicima se diže kosa na glavi kada se spomene veza između marksizma i pape Franje. Nervozni su i zbog nedavne beatifikacije nadbiskupa Romera, jer strahuju da je bio tajni pobornik teologije oslobođenja. Nisu sretni ni s nekim imenovanjima pape Franje u njegovu vatikansku Prstenovu družinu– devet kardinala izabranih da mu pomognu u upravljanju Crkvom.
Kardinal Oscar Maradiaga je očiti primjer.
Sada se moraju brinuti i oko još jednog Marxa.
I to doslovno.
Kardinala Reinharda Marxa iz Njemačke.
Poput neke noćne more- ne plaši ih samo bauk marksizma, nego se jedan od braće Marx osobno našao u Papinom užem krugu.
Kardinal Marx je napisao kritiku kapitalizma baš kao i njegov imenjak. Čak se zove Das Kapital. Nisam pročitao knjigu, ali iz recenzije saznajem da je kardinala Marxova kritika kapitalizma vrlo oštra.
On favorizira europski koncept socijalne države kao rješenje. Svaki dobar katolik trebao bi dijeliti njegovu kritiku onoga što on naziva “turbo-kapitalizam” – koji je neobuzdan kapitalizam, ali moj problem sa svim ovim kritikama iz crkvenih krugova jest da su usredotočeni na svjetovna rješenja, a ne na duhovna.
Zasigurno, kada je riječ o socijalnom nauku- mi svećenici trebali bi se usredotočiti ne toliko na zala ovog sustava i prednosti onog sustava, nego na temeljna ljudska stanja kao što su pohlepa i žudnja za moći. Misli li kardinal Marx stvarno da je Europski socijalistički sustav ekonomski čarobni štapić? Problem je što je europski socijalizam, baš kao i američki kapitalizam, vođen ljudima, a ljudi su pohlepni, lijeni, korumpirani, gladni moći i vrlo često lopovi. Europski socijalistički sustav je opterećen ovim problemima isto kao i kapitalizam. Umjesto da piše knjige u kojima poziva na promjenu ekonomskog sustava ne bi li svećenik trebao obratiti pozornost na pohlepu, korupciju i krađu koja vodi do nasilja i društvenog sloma?
I to je ono što me najviše zabrinjava kod katoličkog Marxa, to je dubok problem, a zanimljivo da se isti problem javlja i kod kardinala Marxa i kod Karla Marxa. Radi se o sljedećem: I Karl i kardinal vjeruju da je odgovor na probleme čovječanstva svjetovan. Drugim riječima, odgovor je u promijeni sustava pa će svijet biti ljepše, bolje, pravednije mjesto za sve. Ako treba i revolucijom ćemo uvesti bolji svijet.
Karl Marx je to htio učiniti kroz gospodarsku i socijalnu revolucije. Kardinal Marx želi crkvenu i “pastoralnu” revoluciju. Njegova želja za promjenom crkvenog nauku o braku pa, ako je potrebno, i vođenje njemačke Crkve u pobunu protiv Rima, pokazuje istu ideološku nepopustljivost i spremnost dizanja revolucije poput svog imenjaka.
Ne bi nas trebalo iznenaditi što jedan Karl Marx, ateist, može vidjeti samo svjetovno rješenje. On ne vjeruje u onostrani svijet, tako da mu ne preostaje drugo nego poboljšati ovaj svijet.
Kardinal Marx, s druge strane, je katolički svećenik. Njegov glavni poziv nije socijalna reforma, već spasenje duša.
Ja ne mogu kritizirati, a kamoli osuđivati kardinala Marxa, ali mogu ponuditi kritiku zbog tendencija u Katoličkoj crkvi da se fokusira na društvene sustave, a ne na čovjekovo spasenje. Mogu ponuditi kritiku zbog razvodnjavanja katoličke istine kako bi se prilagodilo zahtjevima sekularnog društva, a mogu ponuditi i kritiku zbog pokušaja manipuliranja Crkvom s tajnim konferencijama “stručnjaka” čije mišljenje će biti pažljivo filtrirano kroz svjetovne medijske mreže i predstavljeno u stilu- “Katolička crkva čini hrabar potez prema naprijed …“
Revolucija te vrste – projektirana od strane kardinala Marxa – je osuđena na propast.
Afrički kardinali će ga prozreti i potopiti.
