Čovjek koji vodi Sinodu („zajednički hod“) je kardinal Mario Grech:
„Milost je što danas nema više onog prijašnjeg kršćanskog svijeta. Zato što smo osjetili da se prije u Crkvi postupalo kao u „savršenom društvu“. A tko je savršen, ne osjeća potrebu tražiti, usavršavati se, obratiti se, krenuti putem Duha, osluškivati gdje je Evanđelje“. Corriere della Sera
Kada govori o „kršćanstvu“, kardinal misli na „kršćanski svijet“.
Odbacujemo njegovu apsurdnu premisu… Naravno da se kršćani „kršćanskog svijeta“ nikada nisu smatrali „savršenima“.
Nisu li pisce iz tih mračnih dana stalno kritizirali liberalni modernjaci kako su pesimistični prema čovjeku, zabrinuti zbog zastarjelih pojmova poput „grijeha“ i „umiranja“? Ako je liturgijsko štovanje u tzv. kršćanskom svijetu, koje se uzdizalo i slavilo Boga tisuću i više godina, bilo zabrinuto zbog krivnje, grijeha i pomirenja, to sugerira kako kršćani nisu smatrali da se ne trebaju mijenjati.
Štoviše, to nije ono što se mislilo pod „savršenim društvom“.
Grech vjerojatno zna odakle potječe ekleziološka formulacija „savršeno društvo“, jer je možda uzeo ideju iz post tridentske ekleziologije crkvenih otaca poput sv. Roberta Bellarmina, doktora Crkve… pokazao je nepoštenje prema svakome tko cijeni takve stvari, poput tradicionalne mise i sakramenata.
Grech je bio ključan suradnik kardinala Baldisserija na Amazonskoj Sinodi („zajedničkom hodu“) i jedan je od pisaca post sinodalne pobudnice. Inače, u listopadu 2020., kada je rastao broj zaraženih od COVID – a, u vremenu kada su crkve bile zatvorene i vjernicima nije bilo dopušteno sudjelovanje na sakramentima, kardinal Grech je u intervjuu s Antonio Spadarom, isusovačkim urednikom časopisa La Civiltà Cattolica rekao sljedeće:
„Zabrinjavajuće je što se netko osjeća izgubljenim izvan euharistijskog ili bogoslužnog konteksta, jer time pokazuje nepoznavanje drugih načina susreta s Božanskom misterijom. To ne ukazuje samo na to da postoji određena duhovna nepismenost, već je i dokaz nedostatnosti trenutne pastoralne prakse. Vrlo je vjerojatno da je u nedavnoj prošlosti naše pastoralno djelovanje nastojalo dovesti ljude do sakramenata, a ne voditi vjernike – kroz sakramente – do kršćanskog života“.
Oni smiješni ljudi su toliko zaostali da samo žele ići na misu i ispovijedati se. Naša pastoralna aktivnost trebala bi im pomoći da ne moraju toliko ići na misu i ispovijedati se! Uostalom, postoje i drugi načini…
Za sv. R. Bellarmina „savršeno društvo“ nije označavalo društvo koje je dovršeno tako da se ništa drugo nije moglo učiniti. Nego je označavalo Crkvu, koju je osnovao Krist, i koja ima sve potrebne elemente da sve ljude vodi do spasenja. Ovu su ekleziologiju apsorbirali, a ne odbacili, kasniji crkveni pisci poput Pija XII. u enciklici Mystici Corporis Christi i bila je temelj koncilske enciklike Lumen gentium. Drugi vatikanski koncil prihvatio je i proširio gledište da je Crkva „zajednica koja okuplja i sjedinjuje u zajedništvu sakramenata kršćanske vjernike, pod vlašću zakonitih pastira, a napose Kristovog vikara na Zemlji, rimskog pape“.
Bilješka iz enciklike Lumen gentium (br. 14):
„Potpuno se pritjelovljuju društvu Crkve oni koji, jer imaju Kristova Duha, prihvaćaju njezino cjelovito uređenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu – svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva – združuju s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima. No ne spašava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve »tijelom«, ali ne i »srcem«. A sva djeca Crkve neka se sjete da svoje stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili mišlju, riječju i djelom, oni ne samo da se neće spasiti, nego će još biti strože suđeni“.
Time se ne odbacuje slika Crkve kao „savršenog društva“, nego se ona proširuje.
No to danas nije popularno, pogotovo kad se čini da određene ljude nije briga što je formalno članstvo u Katoličkoj Crkvi neka vrsta posebne prednosti.
Pitao bih kardinala o tom užasnom vremenu kršćanskog svijeta i misionarskim redovima muškaraca i žena (koji su tada postojali), svecima koji su bili spremni otići na kraj svijeta – spremni da više nikada ne vide svoje domove – riskirajući smrt kako bi druge doveli do katoličke vjere.
Pitao bih kardinala o užasnom vremenu „kršćanskog svijeta“ koje je razvilo strukture društva koje su poboljšale ljudski život na svim razinama, uključujući ekonomiju, znanost, arhitekturu, umjetnost i glazbu.
Pitao bih kardinala o užasnom kršćanskom svijetu koje mu je dalo sve u čemu sada uživa, uključujući i kulturu iz koje je došao… da ne spominjem njegovu plaću.
Govoreći o kardinalima…
Immundas ales, asserimus, quae suos stercorant nidos:
his plerique similes, qui nullam rem servant honestam.
Izvor
