U razgovor za isusovački časopis America, kardinal Reinhardt Marx odgovora na različita pitanja o današnjoj Crkvi i predstavlja viziju Crkve za budućnost. Marx je ujedno i predsjednik Biskupske konferencije u Njemačkoj, te Konfederacije europskih biskupskih konferencija, i europski predstavnik u papinom Vijeću od devet kardinala koji mu pomažu u uvođenju reformi u Crkvi.
Marx je na neki način i naš predstavnik u Rimu pa prenosimo najzanimljivije dijelove tog intervjua:
Što nam možete reći o Papi Franji, s obzirom na to da s njim usko surađujete?
On je vrlo autentičan. Opušten je, miran. U njegovoj dobi on ne treba ništa postići ili se dokazivati. On je vrlo jasan i otvoren i bez uznošenja. I jak. Nije slaba osoba, nego jaka. Mislim da nije toliko važno analizirati karakter pape, ali razumijem taj interes.
Ono što je mnogo zanimljivije je kako ćemo, zajedno s njim, razvijati daljnji put za Crkvu. Na primjer, on piše u “Evangelii Gaudium” o odnosu između centra u Rimu i biskupskih konferencija, a s time i o pastoralnom radu u župama, mjesnim crkvama i karakteru sinoda. Ovo je vrlo važno za budućnost Crkve. Također je vrlo važno što imamo papu. Sada svi na svijetu govore o Katoličkoj Crkvi, ne uvijek pozitivno, ali govore.
Tako je Krist dobro učinio što je stvorio službu svetoga Petra. Svi ga vidimo. Ali to ne znači centralizam; rekao sam papi: “Centralizirana institucija nije jaka institucija. To je slaba institucija“. Drugi vatikanski koncil je počeo uspostavljati novu ravnotežu između centralne i mjesne Crkve, jer su uvidjeli, prije 50 godina, početak univerzalne Crkve. No još nije postignuta. Moramo je postići po prvi puta. Sada 50 godina poslije, vidimo što bi to moglo značiti- imati Crkvu u globaliziranom svijetu, univerzalnu, globaliziranu Crkvu. Mi je još uvijek nismo organizirali na zadovoljavajući način. To je veliki zadatak za ovo stoljeće. Napast je centralizacija, ali to neće funkcionirati. Drugi izazov je pronaći način kako objasniti vjeru u različitim dijelovima svijeta. Što sinode i mjesne Crkve mogu raditi zajedno s Rimom? Kako to možemo učiniti na dobar način?
Dva pitanja na ovoj sinodi su rastavljeni i ponovno vjenčani katolici i gay katolici, posebno oni u vezama. Imate li mogućnosti izravno razgovarati s ovim katolicima u vašoj sadašnjoj službi?
Ja sam svećenik već 35 godina. Ovaj problem nije nov. Imam dojam da imamo puno posla na teološkom polju, ne samo u vezi s pitanjem rastave, nego i s teologijom braka. Ja sam zapanjen što netko može reći: “Sve je jasno” o ovoj temi. Stvari nisu jasne. Ne radi se o tome da moderna vremena određuju crkveni nauk. To je pitanje aggiornamenta, potrebno je izreći to na način koji ljudi mogu razumjeti, i uvijek prilagoditi našu nauku Evanđelja, teologiju, kako bi na novi način pronašli smisao onoga što je Isus rekao, značenje tradicije u Crkvi i teologiji i tako dalje. Pred nama je još puno posla.
Govorim s mnogim stručnjacima kanonskog prava i teolozima koji prepoznaju mnoga pitanja vezana uz sakramentalnost i valjanost braka. Jedno pitanje jest: Što možemo učiniti kada se osoba oženi, razvede i kasnije nađe novog partner? Postoje različite pozicije. Neki biskupi na Sinodi su rekli: “Oni žive u grijehu.” Drugi su pak govorili: “Ne možete reći da je netko u grijehu svaki dan. To nije moguće.” Vidite, postoje pitanja o kojima moramo govoriti. Otvorili smo raspravu o ovoj temi na Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Sada je tekst objavljen. Mislim da je to vrlo dobar tekst i dobar doprinos za raspravu na Sinodi.
Vrlo je važno da na Sinodi nema duha “sve ili ništa“. To nije dobar način. Sinoda ne može imati pobjednika i gubitnika. To nije duh sinode. Duh sinode je pronaći zajednički put, ne da kažemo “Kako mogu pronaći način da se provede moj stav?“, nego: “Kako ja mogu razumjeti drugu poziciju, i kako zajedno možemo pronaći novu poziciju?” To je duh sinode.
Stoga je vrlo važno da radimo na ovim pitanjima. Nadam se da će Papa inspirirati ovu sinodu. Sinoda ne može odlučiti; samo papa ili koncil može donijeti odluku. Ova pitanja, dakle, moraju biti shvaćena u širem kontekstu. Zadatak je da pomogne ljudima da žive. A prema “Evangelii Gaudium “, ne radi se o tome kako možemo braniti istinu. Radi se o tome kako možemo pomoći čovjeku da otkrije istinu. To je važno.
Euharistija i sakrament pomirenja su ljudima neophodni. Kažemo nekim ljudima: “Nećete dobiti oprost sve do svoje smrti.” To je nemoguće povjerovati kada vidite ovakve situacija. Ja mogu dati primjere. U duhu “Evangelii Gaudium“, moramo uvidjeti da je Euharistija lijek za ljude, kako bi im pomogli. Moramo tražiti načine kako bi ljudi primili euharistiju. Ne radi se o pronalaženju načina kako ih isključiti! Moramo naći načina da ih prihvatimo. Moramo iskoristiti našu maštu i pitati se: “Možemo li nešto učiniti?” Možda to nije moguće u nekim situacijama. To nije pitanje. Fokus mora biti na tome kako ćemo prihvatiti ljude.
[….]
Kako će katoličke i protestantske Crkve obilježiti 500. obljetnicu Reformacije u 2017.? Koje su mogućnosti za veću suradnju među našim Crkvama?
Mi u Njemačkoj smo na dobrom putu i na razini Svete Stolice, s Luteranskom Svjetskom Federacijom, okupit ćemo se kako bi se podsjetili na to vrijeme. Mi kao Katolička Crkva ne možemo “proslaviti” tu godišnjicu, jer nije dobro što je Crkva bila podijeljena tijekom svih ovih stoljeća. Ali moramo liječiti naše sjećanje – to je važna točka i dobar korak naprijed u našim odnosima. U Njemačkoj sam bio jako sretan što su čelnici protestantske Crkve vrlo jasno rekli da ne žele proslaviti godišnjicu bez katolika. Prije sto godina, ili čak 50 godina, protestantski biskup ne bi rekao: “Slavit ću samo ako su i katolici prisutni“. Dakle, zajedno planiramo. “Liječenje sjećanja” će biti naše zajedničko slavlje.
U Njemačkoj čelnici protestantskih Crkava i Katoličke crkve također žele napraviti hodočašće u Svetu zemlju, kao povratak našim korijenima. Napravimo ćemo veću proslavu, ne Martinu Lutheru, nego Kristu, “Christusfest” nam pomaže da sagledamo daljnju situaciju: Kakvo je naše svjedočenje sada, što je ono što možemo sada učiniti, što je budućnost kršćanske vjere i što možemo učiniti zajedno? Ovo su naši planovi za obilježavanje 500. obljetnice.
Papa Franjo je pozvao na veću ulogu žena u Crkvi. Koje su to po Vašem mišljenju mogućnosti? Što bi pomoglo Crkvi da bolje ispuni svoju misiju?
Deklerikalizacija snaga je vrlo važna u Rimskoj kuriji i upravama biskupija. Moramo vidjeti što je to po kanonskom pravu, s obzirom na teološki aspekt, točno uloga koja zahtijeva nužno svećenike; a onda sve ostale uloge, u najširem mogućem smislu, moraju biti otvorene za laike, muškarce i žene, ali žene pogotovo. Ni u upravi Vatikana, nije nužno da klerici vode sve kongregacije, vijeća i odjele. Šteta je što nema žena među laicima u Vijeću za gospodarstvo. Stručnjaci su izabrani prije mog dolaska na mjesto koordinatora, ali želim potražiti žene koje će biti na tim mjestima.
Po prvi puta u povijesti Vatikana, naše vijeće ima laike s istim obvezama i pravima koja imaju i kardinali. To se ne čini kao velika stvar, ali velike stvari počinju malim koracima, zar ne?
Ja to govorim i ponavljam i u mojoj biskupiji: Pogledajte što možete učiniti kako bi laici, pogotovo žene, bile u odgovornim pozicijama u biskupijskoj upravi. Mi smo napravili plan za Katoličku crkvu u Njemačkoj po kojem više vodećih pozicija u dijecezanskim upravama moraju dobiti žene. Za tri godine ćemo vidjeti što je učinjeno.
Moramo se dosta potruditi oko ovog pitanja u budućnosti, ne samo kako bi se modernizirali ili imitirali svijet, nego jer realno gledajući isključenost žena nije u duhu Evanđelja. Ponekad nam razvoj svijeta daje naslutiti što je potrebno- vox temporis vox Dei (“Glas vremena je glas Božji”). Razvoj u svijetu daje nam znakove, znakove vremena. Ivan XXIII i Drugi vatikanski koncil nas uče kako moramo tumačiti znakove vremena u svjetlu Evanđelja. Jedan od tih znakova je pravo žena, emancipacija žena. Ivan XXIII. je to rekao prije više od 50 godina. Još uvijek tražimo način kako to ostvariti.
Napredak nije očit.
Negdje je postalo još gore!
Koje prepreke treba prevladati?
Mentalitet! Mentalitet! Mentalitet! I odluke odgovornih osoba. Jasno je: Biskupi moraju odlučiti. Biskupi i Sveti Otac trebaju započeti promjene. Bio sam vrlo često na seminarima i tečajevima za čelnike poduzeća, i uvijek je bilo jasno: stepenice se čiste počevši od vrha, a ne od dna prema gore, lideri moraju početi promjene od vrha; Šefovi su oni koji moraju s tim započeti. Mentalitet se mora promijeniti. Crkva nije poduzeće, ali metode nisu toliko različite. Moramo više raditi u timovima, u projektima. Pitanje je: Tko ima resurse da bi se ideje ostvarile? Ne: Tko je zaređen? Bog nam daje različite ljude, a mi kažemo: “Ne, on nije svećenik, on ne može raditi ovaj posao, odnosno njegova ideja nije toliko važna.” To nije prihvatljivo. Ne, ne, ne.
Franjo će svoj prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama obaviti u rujnu. Čemu se nadate?
Ja sam uvijek zapanjen Papinim sposobnošću da zbliži ljude i inspirira ih. Nadam se da će to moći doživjeti i ljudi u SAD-u. Jedan od glavnih zadataka i izazova za biskupa, pa tako i za Papu, je zbližiti ljude i ujediniti svijet. Crkva je Instrumentum Unitatis, instrument i sakrament jedinstva među ljudima i između Boga i ljudi. Nadam se da će Papa prilikom svog posjeta SAD-u, -a možda i Ujedinjenim narodima– pokazati kako Crkva neće biti sredstvo zajedništva samo unutar sebe nego i sredstvo promicanja ujedinjenja nacija i svijeta.
