Donosimo drugi dio intrevjua kardinala Gerharda Müllera, nekoć prefekta Kongregacije za nauk vjere, o nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti za španjolski portal Infovaticana.
Što bi se dogodilo da, primjerice, sudionici Sinode o sinodalnosti odobre blagoslov homoseksualnih parova, promjenu spolnog morala, ukidanje obaveze svećeničkog celibata ili dopuštanje ženskog đakonata? Biste li to prihvatili?
Kardinal Müller: Iako veza sakramenta svetog reda s karizmom dragovoljnog odricanja od ženidbe nije dogmatski nužna, svećeničkog celibata Crkva se ne može odreći jednim potezom peta – što su u ostalom naglasili i koncilski oci na Drugom vatikanskom saboru (Presbyterorum Ordines, br. 16). A bučni agitatori, oni koji to zagovaraju, rijetko su zabrinuti za spasenje zajednica bez svećenika, već prije za napad na ovaj evanđeoski savjet, koji smatraju anakronim ili čak nehumanim u spolno prosvijećenom dobu.
Blagoslivljati nemoralno ponašanje osoba istog ili suprotnog spola izravno je proturječje Božjoj Riječi i volji; to je teško grešno bogohuljenje. Sakrament svetog reda na razinama episkopata, prezbiterata i đakonata može dati božansku snagu. S pravom ga može primiti samo krštenik čiju je vjerodostojnost poziva Crkva potvrdila. Takvi zahtjevi koji dobiju većinu glasova (sudionika Sinode) bili bi irelevantni a priori. Niti ih u kanonsko pravo može implementirati kolegij biskupa s papom na čelu ili sam papa jer su u suprotnosti s [božanskom] objavom i jasnim naukom Crkve.
Formalni autoritet Pape ne može se odvojiti od sadržajne povezanosti sa Svetim pismom, apostolskom tradicijom i dogmatskim odlukama Učiteljstva koje mu je prethodilo. U suprotnom smjeru imamo primjer Luthera koji je krivo shvatio papinstvo, stavljajući sebe na mjesto Boga, koji je jedini autor objavljene istine, umjesto da je jednostavno i vjerno svjedočio, u vjernosti Kristovom autoritetu, objavljenu vjeru na neskraćen i nepatvoren način i autentično služeći Crkvi.
Sveta je zadaća svakoga hrabro naviještati istinu Evanđelja unutar i izvan Crkve. Čak se i Pavao jednom otvoreno suprotstavio Petrovom dvosmislenom ponašanju (usp. Gal 2), ne dovodeći, naravno, u pitanje njegovo prvenstvo koje je Krist uspostavio.
U takvoj ekstremnoj situaciji, od koje nas Bog može spasiti, svaki bi crkveni dužnosnik izgubio svoj autoritet i niti jedan katolik više ne bi bio dužan vjerski se pokoravati heretičkom ili raskolničkom biskupu (Lumen Gentium, br. 25; usp. biskupov odgovor na Bismarckov pogrešno tumačenje Prvog vatikanskog sabora, 1875. godine).
Kakvu bi ulogu Papa trebao imati u ovom trenutku?
Kardinal Müller: Kroz povijest Crkve, kada god su se pape ponašali kao političari, stvari su krenule po zlu. U politici se radi o vlasti naroda nad narodom, u Crkvi Kristovoj o služenju vječnom spasenju ljudi, na koje je Gospodin pozvao ljude. Papa je nasljednik sv. Petra. A način na koji je Šimun Petar predstavljen u Novom zavjetu, sa svim svojim usponima i padovima, trebao bi svakom Papi biti okrepa i upozorenje. U blagovalištu, prije svoje muke, Isus govori Petru: „Pa kada k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22, 32), to jest u vjeri Krista, „Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). Samo tako će papa biti stijena na kojoj Isus gradi svoju Crkvu, koju vrata paklena neće nadvladati.
