Njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, dao je intervju za InfoVaticana. Kardinal je bez okolišanja odgovorio na pitanja i u potpunosti dao uvid u nedavni kardinalski Konzistorij, koji je održan u Rimu krajem kolovoza te o dramatičnoj situaciji kroz koju prolazi Crkva u Njemačkoj. Kardinal Müller upravo je završio vođenje duhovnih vježbi za više od četiri stotine svećenika u Poljskoj. Müller će iduće godine u listopadu posjetiti Španjolsku, gdje će 25. listopada sudjelovati na konferenciji u Madridu na temu „Ivan Pavao II. i nova evangelizacija. Izvor moralne i duhovne obnove”.
U nastavku Vam donosimo intervjuu koji je kardinal Gerhard Ludwig Müller imao s novinarom InfoVaticana.
InfoVaticana: Prije nekoliko tjedana sudjelovali ste na Konzistoriju kardinala u Rimu. S kakvim ste osjećajima proživjeli taj događaj?
Kardinal Müller: Prije svega, zahvalan sam Svetom Ocu što je nakon dugogodišnje stanke ponovno održao Konzistorij kako bi kardinali mogli raspravljati o situaciji Crkve u današnjem svijetu. No, tema se ograničila na raspravu o već objavljenom dokumentu Praedicate Evangelium o reformi kurije i o Svetoj godini (2025.).
Neki kardinali žale što nisu mogli govoriti onoliko koliko su željeli. Je li bilo prilike da kardinali papi izraze svoju zabrinutost?
Nije bilo prilike za raspravu o gorućim temama – primjerice o napadu na kršćansku sliku čovjeka od strane ideologija post humanizma i rodnog ludila ili o krizi Crkve u Europi (nema više svećeničkih zvanja, crkve su prazne nedjeljom itd.).
S druge strane, kritički prilozi upućivali su na teoriju o papinstvu kao neograničenoj vlasti božanskog prava nad cijelom Crkvom, kao da je papa Deus in terris. Novoimenovani kardinal Ghirlanda, kao najvažniji papin savjetnik za kurijalnu reformu, smatra da je sve što su pape rekli ili učinili u povijesti Crkve ili dogma ili zakon de jure divino.
Ovo gledište proturječi cijeloj katoličkoj tradiciji, a posebno Drugom vatikanskom saboru [koji je prevladao pogrešku] da su biskupi i svećenici imali ovlasti samo obavljati sakramentalne radnje dok je papa imao isključivo pravo cjelokupne jurisdikcije, koju je po svojoj volji mogao delegirati kleru ili laicima. U stvarnosti, u sakramentu svetog reda, Krist daje biskupu (ili svećeniku) ovlast da propovijeda, posvećuje i upravlja, čak i da dijeli pravdu. Papa ne dodjeljuje jurisdikciju biskupu, već samo dodjeljuje određenu biskupiju biskupu, koji nije predstavnik papinstva, nego Isusa Krista (usp. Lumen Gentium 27). Na ekumenskom koncilu biskupi vrše svoj udio službe u jurisdikciji sveopćeg episkopata ne kao papini izaslanici, već na temelju ovlasti koju im je dodijelio Krist. Teorija o papi kao autokratu, preuzeta iz isusovačke teologije devetnaestog stoljeća, ne samo da je u suprotnosti s Drugim vatikanskim saborom, već potkopava vjerodostojnost Crkve i Petrove službe. U katoličkom nauku pape (usp. encikliku Ut unum sint Ivana Pavla II. iz 1995.) su predstavljene kao „trajno i vidljivo načela jedinstva Crkve u Kristovoj istini“ (usp. Lumen gentium 18; 23) i iz toga je iskreno smiješna ova teorija o neograničenoj moći papinstva.
Koja trenutna pitanja biste istaknuli kao ona od velike važnosti u Vatikanu?
Pod “Vatikan” mislimo na institucije Svete Stolice. Ali ovdje govorim o službi Rimske Crkve, to jest Pape s kardinalskim zborom (i institucijama Rimske kurije) u kontekstu zajedništva i jedinstva svih mjesnih Crkava u istini Božje objave i sakramentalnom poslanju s ciljem dovođenja svih ljudi do spoznaje Krista, Sina Božjega, kao jedinoga posrednika spasenja.
Dolazimo do pomalo kontroverznog pitanja… Zašto se u Crkvi sve više govori o temama poput ekologije, planete zemlje ili drugim temama, a sve manje o Isusu Kristu i njegovom nauku?
U svijetu u kojem je smisao i cilj ljudskog bića materijalno ograničen na privremene i prolazne sadržaje kao što su stjecanje moći, prestiža, novca, luksuza, zadovoljstva… Čini se lakšim sastaviti program „Novog svjetskog poretka bez Boga“ (prema kapitalističkom ili komunističkom nauku). „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (Mt 16, 26). Ako želimo biti Isusovi učenici, moramo poslušati njegovu riječ: „Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!“ (Lk 12, 31).
Ne postoji stroga suprotnost između vječnih/duhovnih dobara i vremenitih/propadljivih životnih potreba. Ali najprije molimo Boga, Oca našega, da dođe njegovo Kraljevstvo i da se vrši njegova sveta volja na zemlji kao na nebu. Isto tako molimo kruh svoj svagdašnji, oproštenje grijeha kao što i mi opraštamo onima koji nas vrijeđaju i spasenje od svih zala koje proizlazi iz naše grešne odvojenosti od Boga, kao ishodišta i cilja svakoga čovjeka.
U svome nasljedovanju svetog Petra, papa svakodnevno sjedinjuje cijelu Crkvu u ispovijesti Isusu: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). A Krist svoju Crkvu gradi na Petru, stijeni, dajući njemu i biskupima ovlast da naviještaju Evanđelje Kraljevstva Božjega, da dijele sakramente i da kao dobri pastiri vode stado Kristovo.
Cijela Crkva s pozornošću i brigom prati korake njemačkog Sinodalnog puta. Što mislite o odlukama četvrtog zasjedanja “sabora“ njemačkog Sinodalnog puta?
Kazališnim jezikom rečeno, ne znam točno trebam li govoriti o tragediji ili komediji s obzirom na ovaj Sinodalni put. Svi tekstovi, vrlo obilni, ali ne previše duboki, ne bave se obnovom katolika u Kristu, nego predanjem Crkve svijetu bez Boga. Jedina tema među brojnim temama je seksualnost. Međutim, seksualnost se ne shvaća kao Božji dar dan ljudima kao stvorenim osobama u našoj muškoj i ženskoj naravi, iz čega proizlazi odgovornost da kao otac i majka sudjeluju u djelu Božjeg stvaranja i sveopće volje spasenja za svoje potomstvo, već kao svojevrsna droga za otupljivanje osjećaja maksimalnim zadovoljenjem užitka.
I kardinal Marx i biskup Georg Bätzing podržali su tekstove koji od pape traže promjenu spolnog morala, ređenje žena i drugačije vrednovanje homoseksualnosti. Što mislite o tome?
U tom smislu postoje dvije pogreške koje mogu učiniti samo teološke neznalice. Prvo, papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve, koji je ukorijenjen u Božjoj objavi. Pokušavajući to učiniti, oni bi sebe kao čovjeka uzdignuli iznad Boga. Drugo, apostoli mogu poučavati i zapovijedati samo ono što im je Isus zapovjedio da poučavaju (usp. Mt 28, 19). Upravo su biskupi, kao i njihovi budući nasljednici, pozvani na “nauk apostola” (usp. Dj 2, 42) u Svetom pismu, apostolskoj tradiciji i nepromjenjivim doktrinarnim definicijama prijašnjih papinskih ex cathedra odluka ili ekumenskih koncila. „Rimski prvosvećenik i biskupi… ne prihvaćaju nikakvu novu javnu objavu kao dio božanskog pologa vjere” (Lumen gentium br. 25; usp. Dei verbum, br. 10).
Jeste li imali priliku razgovarati s nekima od njemačkih biskupa koji zastupaju stavove protivne nauku Crkve?
Po logici moći, koja se kloni istine kao što se đavao kloni svete vode, nema smisla da razgovaraju s bivšim prefektom Kongregacije za nauk vjere. Ali i kardinala Kaspera, kojega su nekoć slavili kao saveznika po pitanju pričesti za ponovno vjenčane, tj. razvedene, ušutkali su nakon njegovih kritičkih izjava o Sinodskom putu.
Što mislite koji je razlog pokušaja reforme Crkve promjenom morala, principa, nauka i tradicije?
Mnogi dobro plaćeni dužnosnici u establišmentu „njemačke Crkve” – najvećem poslodavcu u Njemačkoj – pate od činjenice da je učenje Crkve o braku i šestoj i devetoj zapovijedi Dekaloga u suprotnosti s glavnim strujama društva nakon seksualne revolucije. Oni ne mogu podnijeti proturječje između Božje volje i njihova osobnog ponašanja, niti podrugljive komentare svojih suvremenika o „katoličkom svijetu vjere i morala koji je zaostao u srednjem vijeku”. Stoga se i oni žele predstaviti kao moderni i slijediti znanost psihologije i sociologije. Žele biti priznati kao ravnopravni, a ne da ih se smatra autsajderima – kao “podlo dijete nacije“, kako se je žalio biskup Aachena.
Mislite li da je Crkva u Njemačkoj izložena riziku raskola s Rimom?
U svojoj slijepoj oholosti oni ne vide podjelu, nego rade na preuzimanje sveopće Crkve. Njemačka je premalo igralište za njihovo vježbanje vladajuće ideologije. Umjesto toga, oni tvrde da imaju vodeću ulogu u sveopćoj Crkvi – ništa manje nego da impresioniraju cijeli svijet svojom mudrošću i oslobode zaostale i neobrazovane katolike i njihove biskupe u drugim zemljama, uključujući papu, od tereta Objave i božanskih Zapovijedi. Njihov cilj je transformacija Crkve Trojedinog Boga u svjetovnu socijalnu organizaciju (NGO). Tada bismo konačno došli do “religije sveopćeg bratstva”, tj. religije bez Boga Objave u Kristu, bez istine koja nadilazi konačni razum, bez dogmi i sakramenata kao sredstava milosti potrebnih za spasenje. Sve je to onako kako je opisao veliki ruski filozof religije Vladimir Solovjev u svojoj Kratkoj priči o Antikristu (1899.). Svjetskom vladaru bezbožne sveopće filantropije proturječi (u Solovjovoj priči) papa Petar II., koji daje sljedeće priznanje Antikristu koji se postavio na Božje prijestolje: „Naš jedini Gospodin je Isus Krist, Sin živoga Boga“.
Što mislite kakva je budućnost Katoličke crkve na univerzalnoj razini?
Kad se vidi megalomanija naših političara i ideologa od Pekinga do Moskve i od Bruxellesa do Washingtona, ne može se očekivati puno dobroga za budućnost čovječanstva. Prava budućnost za svakog čovjeka u životu i u smrti može se očekivati samo od Boga koji je iz Ljubavi dao svoga Sina za spasenje svijeta (usp. Iv 3, 16). U svijetu u kojem se ljudi umišljaju da su bogovi, da stvaraju i otkupljuju sami sebe (usp. glavni savjetnik Novog svjetskog poretka je Yuval Noah Harari, autor knjige Homo Deus), nama kršćanima ostaje samo svjedočanstvo Riječi i, ako je potrebno, krvi, da je samo Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista naš Spasitelj, jer je On pobijedio svijet, njegovu oholost i njegov grijeh i smrt kao cijenu za grijeh.
Tek kada se ne klanjamo “zvijeri” (bezbožnosti), njezinom kipu i njezinim lažnim prorocima, postižemo život u jedinstvu s Kristom, koji obuhvaća našu vremenitu i vječnu budućnost. Jer vremenita smrt nema više vlasti nad nama (usp. Otk 20,6), a mi težimo za vječnom srećom. Imamo mir u srcu u Sinu Božjemu koji govori svojim učenicima: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33).
