Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno, zloporaba božanskog prava episkopata.
Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao dati ostavku, jer bi onda mogli oprati ruke od njegove nevinosti. [Napomena: Baš zato je Strickland odbio dati ostavku te bio smijenjen.]
Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio nešto zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.
Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).
Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelji, dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima.
Kardinal Gerhard Müller: U intervju danom francuskom časopisu
