“Suočeni s ljudskom krhkošću uvijek postoji napast da na Crkvu gledamo odveć duhovno, odnosno, da je spustimo na razinu pukih ideala i snova, izvan ponora iskušenja, grijeha, smrti i đavla kao da- da bi došli do slave uskrsnuća, ne moramo prijeći dolinu patnje i boli“.
U članku objavljenom u L’Osservatore Romano, kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, bavi se teološkim kriterijima reforme Crkve i Rimske kurije, izloživši ono što bi po njemu trebalo biti u temelju promjena.
Objavljivanje članka se vremenski podudara sa sastancima Vijeća 9 kardinala od ponedjeljka do srijede ovog tjedna, koji će ocijeniti napredak u reformama. Njihovi zaključci će se onda predstaviti na konzistoriju Kolegija kardinala, zakazanom za 12. i 13. veljača.
Kardinal Müller u članku upozorava na svjetovnost u Crkvi, tvrdeći kako Crkva prima “svoj pravi smisao ne iz društvenog konsenzusa” ili preko “političke moći“, nego kroz propovijedanje spasenja, a posebno “siromašnima i onima na životnim periferijama“.
Crkva sebe ne može ni shvatiti, niti opravdati, pod vidom svjetskih standarda “moći, bogatstva i prestiža“, naglašava Müller. “Razmišljanje o prirodi i poslanju Crkve Božje je, dakle, temelj i preduvjet svake stvarne reforme.“
“Suočeni s ljudskom krhkošću“, nastavlja Müller, “uvijek postoji napast da na Crkvu gledamo odveć duhovno, odnosno, da je spustimo na razinu pukih ideala i snova, izvan ponora iskušenja, grijeha, smrti i đavla kao da- da bi došli do slave uskrsnuća, ne moramo prijeći dolinu patnje i boli“.
Zatim, u onome što je možda i implicitna kritika Crkve u njegovoj domovini Njemačkoj, koja se često smatra previše bogatom i svjetovnom, kardinal Müller se referira na ono što je Benedikt XVI. nazvao “entweltlichung” Crkve (odsvjetovljenje): njezino oslobođenja od raznih oblika svjetovnosti. Papa Franjo nastavlja ovu misao, dodaje Müller, govoreći o “siromašnoj Crkvi za siromašne“.
“Crkva nikada ne smije podleći napasti samo-sekularizacije, prilagođavajući se sekularnom društvu i životu bez Boga“, rekao je Müller. “Veličina crkvene imovine i broj zaposlenih u našim upravnim strukturama nisu kompas po kojem ćemo odlučiti o daljnjem usmjeravanju crkvene obnove“. Umjesto toga, piše on, u Crkvi imamo “duh ljubavi” koji “služi ljudima kroz propovijedanje, sakramente i milosrđe“.
Müller podsjeća da Kurija nije samo administrativna struktura, nego “duhovna institucija ukorijenjena u određenom poslanju Crkve u Rimu“. Kardinal zatim naglašava ulogu Pape i biskupa, ali upozorava i na opasnost uspoređivanja univerzalne Crkva i mjesnih crkava sa svjetovnim organizacijama. “Crkva je Tijelo Kristovo“, kaže on, “a vodi je i zastupa kolegij biskupa ‘cum et sub Petro’ [s i pod Petrom]“.
No, on ističe da sinoda biskupa nije dio kurije u “strogom smislu“. Ona je više “izraz kolegijalnosti biskupa u zajedništvu s papom pod njegovim vodstvom“. Ona je “izraz katoliciteta Crkve“, te spada u “drugu teološku kategoriju“.
Podsjećajući na važnost slušanja Duha Svetoga koji donosi sklad, kardinal Müller ukazuje na suprotnosti ovoga Duha s duhom svijeta koji sije “sukobe i nepovjerenja.”
U posljednjih nekoliko godina, neki su pozivali na veću decentralizaciju kao dio bilo kakvih reformi, često s ciljem davanja biskupskim konferencijama veće autonomije i ovlasti. To je posebno težnja mnogih njemačkih biskupa koji se, zbog želje da se omogući sveta pričest razvedenima i ponovno vjenčanima izvan Crkve, razilaze s Vatikanom.
No, kardinal inzistira na stavu da “prava decentralizacija ne znači dati veću moć biskupskim konferencijama, nego samo korištenje autentične odgovornosti na koju imaju pravo prema biskupskim ovlastima za učenje i vođenje svojih članova, ali uvijek, naravno, u zajedništvu s primatom pape i rimskom Crkvom“.
Muller završava ističući da “stvarna reforma” rimske kurije i Crkve “ima za cilj osvijetliti poslanje Pape i Crkve, u svijetu danas i sutra”.
Nikad prije, piše njemački kardinal, svijet nije “naišao na takav radikalizam koji teži definirati čovjeka bez Boga, zatvarajući vrata za transcendentno i uništavajući zajedničke temelje ljudske osobe“.
S obzirom na “diktaturu relativizma” i “globalizaciju ravnodušnosti“, termina koje koriste i Benedikt XVI. i Franjo, “granice između istine i laži, između dobra i zla, postaju konfuzne“.
“I za hijerarhiju i za sve članove Crkve je izazov oduprijeti se tim svjetovnim infekcijama“, te pronaći “lijek za ove duhovne bolesti našeg vremena“.
