Prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Gerhard Müller, ovaj utorak u Regensburgu je kritizirao “njemačku težnju da predvodi cijelu sveopću Crkvu“.
Na predstavljanju knjige, ukazao je na visok broj vjernika u Njemačkoj koji napušta Crkvu, napuštene ispovjedaonice, te prazne bogoslovije i samostane. Često ga znaju pitati odakle tzv. vrhu “njemačke Crkve” pravo da se nametne kao odlučujući faktor za sveopću Crkvu, uz sve simptome dramatičnog pada upravo na pitanjima seksualnog morala i katoličkog nauka o braku. Müller je također upozorio kako se na osnovu situacije u Europi donose zaključci o budućnosti Crkve na drugim kontinentima. “Mi ne bi trebali predskazivati drugima, da će im se dogoditi što i nama – kao da bi dekristijanizacija bila nezaustavljiv prirodni proces. Ne. S vjerom možemo i brda premještati.“
Samo se “održiva nova evangelizacija s iskrenim i apostolskim žarom” može suprotstaviti bljutavom kršćanstvu u Njemačkoj, rekao je kardinal. Unatoč pričama o dijalogu ne može se ne primijetiti “ideološka ukočenost“. Zbog važnosti istine i jedinstva Crkve, potrebno je potaknuti barem promjenu u praksi.
Komentirajući Sinodu o Obitelji, kardinal je istaknuo: “U svakom slučaju, to je pokušaj dekonstrukcije i relativiziranja katoličkog nauka o braku, koji proizlazi iz Isusovog učenja, samo kako bi se Crkva uskladila s društvom.Tko god je vjeran nauku Crkve, naći će se na meti medija, pa čak i biti obilježen kao papin protivnik, kao da Papa i svi biskupi u zajedništvu s njime ne bi bili svjedoci objavljene Istine , koja im je predana na vjerno upravljanje, kako je ljudi ne bi spustili na ljudska mjerila.“
Kardinal Müller upozorio je na podjelu: S obzirom na odvajanje vjerskog nauka od religijske prakse, treba “biti vrlo oprezan i ne zaboraviti lekcije iz povijesti Crkve.” U Njemačkoj je u sudbonosnoj 1517. godini, prodaja oprosta postala povod za protestantsku reformaciju i neželjeni raskol zapadnog kršćanstva. Što se tiče oprosta, objasnio je, doktrina Johanna Tetzela o nasljeđivanju vremenske kazne zbog grijeha nije bila pogrešna, nego “nepridržavanje toga u praksi, uz buđenje lažne nade“. Prefekt je jasno upozorio na nužnost iskrenosti u naviještanju vjere: Učitelji vjere ne bi trebali biti uljuljkani u lažnu sigurnost spasenja samo kako ne bi koga uvrijedili. “Ne smijemo zavaravati narod kada je riječ o sakramentalnoj naravi braka, njegovoj nerazrješivosti, otvorenosti prema djeci i temeljnoj komplementarnosti dvaju spolova. Dušobrižništvo mora imati u vidu vječno spasenje.“
Kardinal Müller je također odbacio pojam novog razumijevanja Božje objave u smislu “životne stvarnosti“. Što se tiče vjere, Božji narod ne doživljava novu Objavu, nego onu jednu te istu koja uvijek donosi spasenje – Božju objavu koja je u potpunosti sačuvana u Isusu Kristu i usmjerena na ljude danas i sutra. Pa je nastavio: “Ne radi se o prilagodbi Božje objave svijetu, nego o osvajanju svijeta za Boga.”
