Thomas McKenna, predsjednik Katoličke akcije za vjeru i obitelj, razgovarao je s kardinalom Raymondom Burkeom o skandalu seksualnog zlostavljanja među klerom.
Thomas McKenna: Vaša Eminencijo, pojavili su se novi slučajevi seksualnog zlostavljanja i ukazuju na rasprostranjenu praksu homoseksualnosti među svećenicima u biskupijama i bogoslovnim sjemeništima širom zemlje. Što bi po Vama mogao biti glavni uzrok ove izopačenosti?
Kardinal Raymond Burke: Bilo je jasno nakon istraživanja povodom skandala vezanih uz seksualno zlostavljanje iz 2002. godine da se u većini slučajeva radilo o homoseksualnim djelima počinjenima s mladićima adolescentske dobi. Bilo je pokušaja da se ova činjenica zanemari ili negira. Sada, nakon ovih nedavnih strašnih skandala čini se da je svima jasno da uistinu postoji homoseksualna kultura, ne samo među svećenicima, već i unutar hijerarhije koju treba u korijenu pročistiti. Naravno, to je tendencija koja je poremećena.
Mislim da je to znatno pogoršano anti-životnom kulturom u kojoj živimo, to jest kontracepcijskoj kulturi koja odvaja seksualni čin od bračne zajednice. Seksualni čin nema nikakvog značenja osim između muškarca i žene u braku budući da je bračni čin po svojoj prirodi vezan uz prokreaciju. Vjerujem da treba otvoreno priznati da imamo vrlo ozbiljan problem homoseksualne kulture u Crkvi, osobito među svećenicima i hijerarhijom, s kojom se treba suočiti iskreno i učinkovito.
Thomas McKenna: Vaša Eminencijo, mnogi kažu kako je za rješavanje ovog problema nužno utvrđivanje boljih postupaka i struktura koje će se baviti s tim i da će potom problemi biti riješeni. Slažete li se s tim prijedlogom? Ili, što bi po Vašem mišljenju trebalo učiniti kako bi se ova kriza temeljito riješila?
Kardinal Burke: Nema potrebe za razvojem novih postupaka. Svi postupci već postoje u crkvenoj disciplini, i postojali su tijekom svih ovih stoljeća. Ono što je potrebno je poštena istraga o navodnim situacijama teške nemoralnosti, za kojom bi slijedila djelotvorna akcija sankcioniranja odgovornih i budnost radi sprječavanja sličnih situacija kako se ne bi ponovno pojavile.
Ta ideja da bi biskupska konferencija trebala biti odgovorna za rješavanje ovog pitanja je pogrešna jer- biskupska konferencija nema nadzor nad biskupima unutar konferencije. Rimski papa, Sveti Otac, odgovoran je za discipliniranje u ovakvim situacijama, i on je taj koji treba poduzeti određene mjere prema postupcima koji su zadani u crkvenoj disciplini. To bi bilo učinkovito rješenje u ovakvim slučajevima.
Thomas McKenna: Vaša Eminencijo, vjera mnogih u Crkvu, kao svetu, a ne korumpiranu instituciju, je uzdrmana. Ljudi ne znaju što misliti o svojim biskupima i svećenicima. Kako bi vjernici trebali odgovoriti na ovu krizu, osobito ako uzmemo u obzir da se mnogi osjećaju obeshrabreni i posramljeni zbog svoje Crkve?
Kardinal Burke: U potpunosti razumijem ljutnju, duboki osjećaj izdaje koju mnogi vjernici osjećaju, čak je i ja sam doživljavam. Vjernici bi trebali inzistirati da se prema tima slučajevima odnosi iskreno i odlučno. Ono što nikada ne smijemo dopustiti jest da nam ta teška nemoralna djela, koja su toliko ukaljala lice Crkve, dopuste da izgubimo povjerenje u Gospodina, koji je Glava i Pastir stada. Crkva je Njegovo Mistično Tijelo i nikada ne smijemo izgubiti iz vida tu istinu.
Trebali bismo se duboko posramiti zbog onoga što su učinili neki pastiri, neki biskupi, ali nikada se nećemo stidjeti Crkve jer znamo da je čista i da sam Krist živi za nas u Crkvi, koji je naš jedini put do spasenja. U velikoj smo kušnji da nas naš opravdani gnjev zbog ovih teških nemoralnih djela dovede do gubljenja vjere u Crkvu ili ljutnje na Crkvu umjesto ljutnje prema onima koji su, iako imaju najviši autoritet u Crkvi, izdali taj autoritet i postupali nemoralno.
U rimskom pontifikalu (latinska katolička liturgijska knjiga koja sadrži obrede (osim sv. Mise), koje vrši biskup-pontifex) postoje već stoljećima obredi za degradaciju klerika i hijerarhije koji su teško sagriješili u svojoj službi. Vjerujem da bi bilo korisno ponovno pročitati te obrede kako bi suštinski razumjeli ono što je Crkva uvijek shvaćala, a to je da pastiri mogu zastraniti, čak i teško, ali da zatim moraju biti primjereno kažnjeni pa čak i izbačeni iz svećeničkog staleža.
