U komentarima objavljenim u časopisu „The Tabletu“, novoimenovani kardinal Arthur Roche uspio je izreći nešto što bi moglo biti najironičnija izjava od Drugog vatikanskog sabora:
„Ta se reforma [katoličkog bogoslužja od Drugog vatikanskog koncila] odvija, ali to je spor proces jer postoje oni koji odugovlače s time i ne samo da odugovlače nego se tvrdoglavo protive onome što je Crkva zapravo odredila. To je vrlo ozbiljna stvar. Na kraju se ljudi moraju zapitati… jesam li stvarno katolik ili sam zapravo protestant?“.
Kao što je Joseph Ratzinger primijetio u svom predavanju „Teologija liturgije” održanom u Fontgombaultu u srpnju 2001.:
„Tko još danas govori o „božanskoj žrtvi Euharistije”?… Stefan Orth, u golemoj panorami bibliografije novijih radova posvećenih temi žrtve, vjerovao je da može dati sljedeću izjavu kao sažetak svojih istraživanja: „Zapravo, mnogi katolici danas sami potvrđuju presudu i zaključke Martina Luthera, koji kaže da je govoriti o žrtvi ‘najveći i najužasniji užas’ i ‘prokleta bezbožnost’; te je to razlog zašto se želimo suzdržati od svega što miriše na žrtvu, uključujući i cijeli kanon, a zadržati samo ono što je čisto i sveto”. Zatim Orth dodaje: „Ova se maksima slijedi u Katoličkoj crkvi nakon Drugoga vatikanskog sabora, ili se barem teži prema tome, i navela je ljude da razmišljaju o obožavanju Boga uglavnom u smislu blagdana Pashe koji je povezan s izvještajima o Posljednjoj večeri”.
„…Čini se da je znatna grupa katoličkih liturgičara praktički došla do zaključka da je Luther, a ne Trident, bio suštinski u pravu u vezi rasprave u šesnaestom stoljeću; može se otkriti gotovo isti stav u postkoncilskim raspravama o svećeništvu. Veliki povjesničar Tridentskog koncila, Hubert Jedin, istaknuo je to 1975. godine, u predgovoru posljednjeg toma svoje povijesti Tridentskog sabora: „Pažljivi čitatelj… čitajući ovo neće biti manje užasnut od autora… kada shvati da se mnoge stvari – zapravo gotovo sve – koje su uznemirivale ljude prošlosti, danas iznova iznose”. Tek u ovoj pozadini učinkovitog nijekanja autoriteta Tridenta, može se razumjeti gorčina borbe protiv dopuštanja slavljenja mise prema Misalu iz 1962., nakon liturgijske reforme. Mogućnost takvog slavlja predstavlja najjaču, a time (za njih) i najnepodnošljiviju proturječnost mišljenja onih koji vjeruju da je vjera u Euharistiju koju je formulirao Trident izgubila svoju vrijednost…“.
„…Meßnerov respektabilan rad u vezi reforme mise koju je proveo Martin Luther i o Euharistiji u ranoj Crkvi, koji sadrži mnogo zanimljivih ideja, ipak dolazi do zaključka da je prvu Crkvu bolje razumio Luther nego Koncil u Tridentu…“.
Stajalište da je ranokršćanska misa bila „autentičnija“, te više u skladu s onim što je Isus namjeravao – oslobođena svih srednjovjekovnih nereda, ponavljanja, nepotrebnog klanjanja, pobožnog brbljanja pa čak i praznovjerja koje je kasnije izraslo oko nje — upravo je gledište koje ujedinjuje izvorne protestante s njihovim potomcima posljednjih dana u radikalnom krilu liturgijskog pokreta koji je proizveo Novus Ordo.
Biskup Athanasius Schneider, kao samo jedan primjer, ističe kako je i kalvinizam utjecao na liturgijsku reformu:
„Danas vjernici uzimaju i dodiruju hostiju izravno svojim prstima, a zatim stavljaju hostiju u usta. Riječ je o gesti koja nikada nije bila poznata u cijeloj povijesti Katoličke crkve, ali ju je izumio Calvin — čak to nije izumio niti Martin Luther. Luterani su tipično primali Euharistiju klečeći i na jezik, iako naravno nema valjanu transupstancijacije jer nemaju valjano svećeništvo. Kalvinisti i druge protestantske slobodne crkve, koje uopće ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, izmislile su obred koji je lišen gotovo svih gesta svetosti i vanjskog poštovanja primanje „pričesti“ stojeći uspravno, i dodirujući prstima „hostiju” i stavljati je u usta na način na koji se ljudi ponašaju prema kruhu…“.
„Za njih je to bio samo simbol, pa je njihov vanjski odnos prema pričesti bio sličan ponašanju prema simbolu. Tijekom Drugog vatikanskog koncila, katolički modernisti – posebno u Nizozemskoj – preuzeli su ovaj kalvinistički obred pričesti i pogrešno ga pripisali ranoj Crkvi, kako bi ga se lakše proširilo po Crkvi. Moramo razbiti taj mit i te podmukle taktike, koje su započete u Katoličkoj Crkvi prije više od pedeset godina, a koje danas prijete da poput lavine ruše Katoličku crkvu u cijelom svijetu, s izuzetkom nekih katoličkih zemalja u istočnoj Europi i nekoliko mjesta u Aziji i Africi“.