Danas donosimo drugi dio intervjua kardinala Roberta Saraha za Le Nef, povodom objavljivanja njegove nove knjige Zamalo će večer i dan je na izmaku, u kojem je govorio o problemima s kojima se suočava Crkva i zapadno društvo.
2) Pišete da “Krist nikada nije obećao svojim vjernicima da će biti u većini” (str. 34), a nastavljate: “Unatoč najvećim naporima misionara, Crkva nikada nije dominirala svijetom. Poslanje Crkve je misija ljubavi, a ljubav ne dominira” (str. 35). Ranije ste napisali da je “mali ostatak sačuvao vjeru.” Ako ćete mi dopustiti odvažno pitanje: u čemu je točno problem, budući da taj “mali ostatak” zapravo postoji i uspijeva preživjeti čak i u svijetu koji je neprijateljski raspoloženom prema vjeri?
Kršćani moraju biti misionari. Ne mogu zadržati blago vjere za sebe. Misija i evangelizacija ostaju hitna duhovna zadaća. I kako kaže sveti Pavao, svaki kršćanin treba biti u stanju reći: “Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16). Nadalje, “Bog želi da se svi spase i dođu do spoznaje istine” (1 Tim 2, 4). Kako možemo ne činiti ništa kada mnoge duše ne znaju jedinu istinu koja nas oslobađa: Isusa Krista? Prevladavajući relativizam smatra da je religijski pluralizam sam po sebi dobar. Ne! Punina objavljene istine koju je primila Katolička Crkva mora se prenositi, objavljivati i propovijedati.
Cilj evangelizacije nije svjetska dominacija, već služenje Bogu. Ne zaboravite da je Kristova pobjeda nad svijetom … križ! Nije nam namjera preuzeti moć svijeta. Evangelizacija se obavlja preko križa.
Mučenici su prvi misionari. Pred ljudskim očima njihov je život neuspjeh. Cilj evangelizacije nije “držati se brojki” poput društvenih mreža koje žele “napraviti buku”. Naš cilj nije biti popularan u medijima. Želimo da svaka duša bude spašena po Kristu. Evangelizacija nije pitanje uspjeha. Ona je duboko unutarnja i nadnaravna stvarnost.
3) Želio bih se vratiti na jedan od vaših odgovora u prethodnom pitanju. Želite li reći da je europsko kršćanstvo, gdje je kršćanstvo bilo u mogućnosti prožeti cijelo društvo, bilo samo svojevrsni prijelom u povijesti; da se ne smije uzeti kao model u smislu da je u Europi kršćanstvo “dominiralo” i nametalo se nekom vrstom društvene prisile?
Društvo prožeto vjerom, Evanđeljem i naravnim zakonom je nešto poželjno. Njegova izgradnja je zadatak vjernika laika. To je zapravo njihovo pravo zvanje. Oni rade za dobro svih kada grade grad u skladu s ljudskom prirodom koji je otvoren prema Objavi. Međutim, dublji cilj Crkve nije izgraditi određeni model društva. Crkva je dobila mandat naviještati spasenje, što je nadnaravna stvarnost. Pravedno društvo oslobađa duše za primanje Božjeg dara, ali ne može joj nuditi spasenje.
S druge strane, može li postojati društvo koje je pravedno i u skladu s prirodnim zakonom bez dara milosti koji djeluje u dušama? Velika je potreba naviještati srž naše vjere: samo nas Isus spašava od grijeha. Međutim, mora se naglasiti da evangelizacija nije potpuna kada se zauzima za društvene strukture. Društvo inspirirano Evanđeljem štiti slabe od posljedica grijeha. Nasuprot tome, društvo odsječeno od Boga brzo se pretvara u diktaturu i postaje struktura grijeha, potičući ljude na zlo. Zato možemo reći da ne može postojati pravedno društvo bez mjesta za Boga u javnoj sferi. Država koja službeno podupire ateizam je nepravedna država. Država koja prebacuje Boga u privatnu sferu odsijeca samu sebe od istinskog izvora prava i pravde. Država koja se pretvara da je sama pronašla pravo na dobroj volji i ne nastoji pronaći zakon na objektivnom poretku dobivenom od Stvoritelja, riskira pad u totalitarizam.
