Odmah on natjera učenike svoje da uđu u lađicu i da naprijed idu na drugu obalu, dok on otpusti narod. Kad je bio otpustio narod, popne se na goru sam, da se moli. Već je bila nastala večer, a on je još bio ondje sam.
Vremena kad je Isus bio odvojen od Njegovih učenika su vremena kada se posvećivao molitvi. Učenici su se našli daleko na jezeru, a uz odvojenost od Isusa našli su se u nevolji i borbi za život- sami protiv podivljalog mora i olujnih vjetrova. Krenuli su kada je bio dan, ali sad su se našli u noći, “o četvrtoj noćnoj straži“.
Ovo je uobičajeno ljudsko iskustvo u kojem često prepoznajemo sebe u trenucima našeg života, kada nam se Isus čini daleko, a neumorni valovi i olujni vjetrovi nas udaraju sa svih strana. Doista, ovo je i slika Crkve u olujama povijesti i života svakog vjernika koji pokušava krenuti naprijed uz sve teškoće koje mu se nalaze na putu. Do te mjere da ne osjećamo Božju prisutnost, strahovi samo rastu, sjene se uporno zadržavaju, pa bure života postaju zastrašujuće.
Ipak, u ovakvim trenucima nam se Gospodin pokazuje. “O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru.” Činjenica da je Isus došao i ne čudi, jer uistinu, On nikada nije ni napustio svoje učenike. Ono što je iznenađujuće je način na koji je došao – hodeći po moru. Isus dolazi učenicima gazeći po onom istom moru koje je prijetilo prevrnuti njihov brod i uništiti njihove živote. Na taj način Isus im je pokazao da je On Gospodar i mora i vjetra. Sama njegova prisutnost u čamcu uzrokuje smirivanje mora.
“Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”
Iskazujući svoju prisutnost među njima, Gospodin ih suočava s izborom: usredotočiti se na oluju ili se usredotočiti na Njega.
Nije im jednostavno rekao “Ne bojte se.” Ne, nego on kaže: “Ja sam! Ne bojte se!” Drugim riječima, ako se usredotoče na Njega, ne moraju se bojati. Ako iskuse Njegovu sigurnu prisutnost, njihovi strahova će nestati. Te dvije riječi – “Ja sam” – pomažu nam kada se sjetimo kako se Bog objavio Mojsiju sa “JA JESAM”, u vrijeme velike patnje za izraelski narod. “Ja sam” – ove dvije riječi su ujedno i odgovor na sva naša pitanja. Doista, to je Isus! Onaj tko oslobađa zatvorenike, onaj koji hrani gladne, liječi gubavce, daje vid slijepima, sluh gluhima; Onaj koji umiruje more; Onaj koji uskrisuje mrtve.
Jedan od učenika, Petar prihvati Gospodinovu ponudu da se usredotoči na Njega, a ne na oluju. “Gospodine, ako si ti, reci mi, da dođem k tebi po vodi.” Prebacivanjem fokusa na Gospodina, Petrovi strahovi su se raspršili i on je s velikom hrabrošću hodao po vodi, ne obazirući se na oluju. Činjenica da je Petar hodao po vodi prema Isusu svjedoči da je njegov fokus bio pravilno usmjeren. Ali kad osjeti jak vjetar; kad začuje urlanje i osjeti kako se oko njega valovi povećavaju, on skreće pogled s Isusa i gleda u njih. Petar je skrenuo svoj fokus ponovno na oluju. I čim je to uradio, Petar, vjeran svom imenu, počinje tonuti poput stijene. Petrova dilema nas uči važnu lekciju za naš duhovni život: samo s naglaskom na Kristu ćemo izdržati kroz sve oluje i izazove života. Peter nije odmah naučio tu lekciju, ali ju je ipak naučio i baš to činio. Pozivajući se na ovaj jedinstveni događaj godinama kasnije, Petar će napisati: “svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas!” (1 Pt 5, 7). Isus želi biti naš mir, naša snaga i rješenje za sve naše životne probleme.
“Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” – Sve vrijeme Gospodin nudi ovaj izbor svakome od nas: ili ćemo se usredotočiti na oluje u našem životu ili ćemo se usredotočiti na Gospodina. Ako ćemo se usredotočiti na oluju, uvijek ćemo živjeti u sve većem strahu. Međutim, ako ćemo se usredotočiti na Gospodina, rasti ćemo u povjerenju. U odsustvu Boga, strahovi i tjeskobe se povećaju i tama se zadržava. No, ako ga tražimo i ostanemo u Njegovoj prisutnosti, nalazimo hrabrost i uvjerenje u pobjedu s Njegovom milošću. U tom svjetlu, Toma Kempenac u Nasljeduj Krista ponavlja važnost našeg osobnog odnosa s Isusom:
Kad je Isus blizu, sve je dobro i ništa ne izgleda teško. Kad je odsutan, sve je teško. Kako glupo i uzaludno ako poželiš išta osim Njega! Nije li to veći gubitak nego izgubiti cijeli svijet? Jer što ti, bez Isusa, svijet može dati? Ako je Isus s tobom, nijedan ti neprijatelj ne može naškoditi.
Kako možemo, dakle, ostati fokusirani na Isusa?
Možemo zadržati naš fokus na Isusu uz pomoć molitve. Jer u molitvi je zapravo Bog taj koji govori, a mi pažljivo slušamo Njegovo volju.
Na početku Evanđelja, Isus nam daje ovaj primjer posvećenosti molitvi. Sveti Matej nam kaže da je Isus otišao na goru moliti u samoći. Slično ovome, postoje odlomci iz Evanđelja koji opisuju kako Isus često odlazi moliti u miru. Objavljen nam je Bog kao trojstvo osoba, zajednica ljubavi između Oca i Sina i Duha Svetoga. On je živio ovo zajedništvo s Ocem, posebno kroz molitvu. Najljepša stvar je što smo pozvani na ovo intimno zajedništvo s Bogom. “Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno” (Iv 17,21). Pozvani smo uživati tu istu prisnost koju On dijeli s Ocem. Naravno, molitva može biti teška zadaća jer zahtijeva upornost i trud. Ali, to je vježba koja nam može preobraziti život. Što više molimo, više ćemo upoznavati Božju volju, više ćemo ga ljubiti i biti sve više usredotočeni na Njega. Jer u stvari, molitva drži oči našega srca usmjerene na Isusa, tako da nas Njegova milost može sigurno pratiti kroz životne oluje. Dokle god je naš molitveni život jak, valovi mogu udarati posvuda oko nas, Isus će nas čuvati.
Imajući to na umu, nastavimo ovo euharistijsko slavlje koje je najviši oblik molitve i glavna točka u našim životima. Gospodin je učinio sebe stvarno prisutnim; tijelom, krvlju, dušom i božanstvom u sakramentu Euharistije. Dok gledamo na Isusa u Euharistiji, dok smo na koljenima u adoraciji i primamo ga s ljubavlju i predanošću, mi činimo ono što je Peter učinio kada je izašao iz čamca, usredotočujemo svoj pogled na Isusa Krista Gospodina, čija nam ljubav i milost daju stabilnost i podršku u našim životnim olujama.
Kardinal Robert Sarah, propovijed za Svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla 2016.
