Moglo bi se reći – a mnogi su komentatori to otvoreno i rekli – kako je brzim (negativnim) odgovorom iz Vatikana na prijedlog kardinala Saraha da se misa slavi ad orientem, Rim rekao svoje, te da je slučaj zatvoren. Ne slažem se.
Naprotiv, kardinal Sarah je ponovno otvorio prijeko potrebnu raspravu o tome kako povećati štovanje u liturgiji.
Njegovo obraćanje na konferenciji u Londonu izazvalo je ono što katoličke novine The Catholic Herald na ovotjednoj naslovnici opisuju kao liturgijski potres. Prije desetak dana nitko nije govorio o slavljenju mise ad orientem. Sada se o toj mogućnosti naširoko raspravlja, čak i u svjetovnim medijima.
Kardinal Sarah nije proglasio direktivu; nego je objavio preporuku: zatražio je svećenike da razmisle o u liturgijskom slavlju ad orientem u svojim župama. Ovo je sada postavljeno i otvoreno svim svećenicima za razmatranje. Misija izvršena.
U tom procesu, kardinal je očito pogodio u živac. Uzbuđene reakcije na njegov govor pokazale su koliko nervozne neke vođe u katoličkoj hijerarhiji mogu biti zbog moguće promjene današnjeg status quo stanja. (Usput rečeno, je li zaista itko u potpunosti zadovoljan s trenutnim stanjem Katoličke liturgije?) Čak je i odgovor iz Vatikana bio posve nesrazmjeran. Kardinal Kasper predložio je dramatične promjene u crkvenom učenju i sakramentalnoj praksi, a papa mu je ponudio forum da predstavi svoje ideje na konzorciju kardinala. Kardinal Marx je sugerirao da su njemački biskupi spremni pisati svoja pravila, a za uzvrat nisu dobili nikakav ukor od Kongregacije za nauk vjere. Sa druge strane, kardinal Sarah izrekne prijedlog – i to praksu koja je već dopuštena po postojećim liturgijskim smjernicama, a koju je zagovarao i papa Benedikt XVI – i odmah je Vatikanski Ured za tisak morao izvaditi zviždaljku i suditi prekršaj.
Zašto su smatrali da je tako važno demantirati ovaj prijedlog?
Izjava iz Vatikana sugerira da je kardinal mogao izazvati zabunu, što bi moglo ugroziti zajedništvo među vjernicima. Ali, zar nije papa Franjo potaknuo vjernike da protresu stvari, da čine “nered”? A ako ćemo biti iskreni, jedinstvo među vjernicima je narušeno svake nedjelje u župama gdje se liturgijske smjernice bezbrižno zanemaruju. Kako je Leroy Huizenga objasnio u Catholic World Report-u:
Malo je licemjerno optužiti one koji bi slavili našu svetu misu ad orientem za ostvarivanje tek osobnih želja i riskiranje razdora među vjernicima, kada se tolika liturgijska zlostavljanja zbog osobnih želja svećenika odvijaju i prolaze nesmetano te itekako povrjeđuju jedinstvo Crkve.
Neispravna logika onih koji kritiziraju kardinala Saraha trebala bi biti očita neutralnim promatračima: očiti je znak da je kardinal potaknuo temu koju bi drugi najradije zakopali.
Jedan drugi katolički list u Londonu, The Tablet (koja ima izrazito lijevu uređivačku politiku), čestitao je papi Franji na korištenju svog autoriteta u davanju “tako javne pljuske” kardinalu Sarahu. Tablet je osudio kardinalove simpatije za “reformu reforme”, tvrdeći da je to jezični kod za “više latinskog, više korala i manju participaciju vjernika na misi“. List je objavio da je papa Franjo bio prisiljen intervenirati “s obzorom na sve što ima na stolu, posljednja stvar koje mu je sad potrebna je liturgijski rat“. Ovaj list implicira dakle, da postoje stvari koje su važnije od liturgije: izvora i vrhunca katoličkog duhovnog života? Ako je tako, onda njihov stav upravo ilustrira potrebu reforme o kojoj kardinal Sarah govori.
