Crkva je bitno euharistijska i stoga bitno liturgijska. Svećenici su iznad svega poslužitelji svete euharistije, muškarci odvojeni za liturgijsku službu. Svećenik je stoga, prije svega, homo liturgicus – liturgijsko biće – objasnio je kardinal Robert Sarah, pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.
U govoru kleru nadbiskupije Colombo u Šri Lanki, 26. kolovoz 2016. na temu „Liturgijski život i svećeništvo“, kardinal Sarah je istaknuo važnost formacije, poznavanja, ali i gajenja ljubavi prema molitvi Crkve.
Kardinal je podsjetio na riječi Svetoga Oca Franje da „Crkva nije nevladina udruga“, iz čega slijedi da „svećenici nisu izvršni upravitelji, socijalni radnici ili pak dobrovoljci koji nastoje činiti dobra djela u društvu“. Crkva je „skupština onih koji vjeruju u Krista“, a u njezinom središtu je Kristova žrtva na križu, koja se „slavi na oltaru“ i koja ostvaruje crkveno jedinstvo.
To jedinstvo – napomenuo je kardinal – „nije konsenzus koji formiraju prisutni na ljudskome sastanku“, nego „jedinstvo s Kristom, koji je svjetlo svijeta“ i „prema kojem teži čitav naš život“. Podsjetio je na riječi sv. Ivana Pavla II. kako „Crkva crpi svoj život iz euharistije“ i da ta istina „ne samo izražava svakodnevno iskustvo vjere, nego sažima srce otajstva Crkve“.
Iz toga slijedi da je Crkva bitno liturgijska. „Sveta euharistija i sveta liturgija nisu ‘dodaci’ kršćanstvu: oni su dio samog njegovog bića, oni spadaju u samu njegovu bit. Ne može se istinski biti kršćanin ako se ne sudjeluje u liturgijskom bogoštovnom životu Crkve, u središtu koje je euharistijska žrtva“ – ustvrdio je kardinal Sarah.
Svećenik je tako liturgijski čovjek. To je istinito za sve krštene – biti kršćanin znači biti liturgijsko biće – ali se na poseban način tiče onih koji su, po nezasluženoj milosti, pozvani biti zaređeni svećenici i koji su odvojeni kao poslužitelji Kristove riječi i sakramenata na korist svih vjernika.
„Ako mi sami nismo ljudi liturgije, ako nismo ‘temeljito prožeti duhom i snagom liturgije’, ne možemo u punini živjeti svoje krsno i svećeničko zvanje ni biti pastiri svojemu narodu“ – upozorio je pročelnik Zbora za bogoštovlje. „Kad homo liturgicus ne živi od samog izvora i vrhunca života i poslanja Crkve, njegov narod neće primati okrjepu iz tog izvora“, što je protivno „njihovom krsnom pravu“.
Predložio je i nekoliko konkretnih načina da se izbjegne opasnost zanemarivanja liturgijskoga života, poput godišnjih duhovnih obnova usredotočenih na liturgiju, s uzoritim slavljem mise i časoslova. Također je svećenicima predložio „liturgijsko moljene časoslova“. Kad ga moraju moliti sami, potaknuo ih je da to učine „što je više moguće liturgijskim obredom“ – moliti ako je moguće u oratoriju, ustajući i sjedajući u prikladna vremena“, također uz pjevanje časova. Brevijar „nije knjiga koju se čita u naslonjaču, nego je ljubavlju ispunjen hvalospjev Crkve – Zaručnice – onome koji nas je otkupio“ – istaknuo je kardinal Sarah.
Osim toga, potaknuo je na moljenje prikladnih molitvi tijekom odijevanja liturgijskoga ruha. „Prečesto oblačimo ruho u žurbi, dok nam ljudi pričaju o svemu i svačemu. Ruho predstavlja bogate vanjske simbole i mi svećenici nikada ne smijemo zaboraviti njegov značaj“. Također je predložio „liturgijski ispit savjesti“, podsjećajući na riječi Benedikta XVI. o „plodovima vjernog prianjanja uz liturgijske norme“ te na njegovo inzistiranje na ljepoti euharistijskog slavlja.
„Moramo obnoviti svoju vjernost svetoj liturgiji“ – poručio je kardinal svećenicima, napominjući kako je u „posljednjim desetljećima često učinjena šteta nevjernošću liturgijskim knjigama“. „Valja nam obnoviti težnju ljepoti u svakom čimbeniku naših liturgijskih slavlja, uključujući naše geste, riječi, čak i ruho.“
Istaknuo je k tome bogatstvo i „složenost“ liturgijskih slavlja sakramenata. Umjesto „vrlo brzog“ prebacivanja štole preko ramena i takoreći „obavljanja posla“, podsjetio je na različite procesije u obredu krštenja i na prikladnost oblačenja ruha prigodom ispovijedi i pomazanja bolesnih. „Draga braćo u svećeništvu, pogledajmo opet na obrede sakramenata i odvojimo vrijeme da ih slavimo u punini, liturgijski: minimalizam je neprijatelj življenja liturgije i punog crpljenja njezinih bogatstava“ – kazao je kardinal Sarah.
„Kad liturgiju slavimo pobožno i velikodušno, obraćajući pažnju na ljepotu i dekor, s vjerom i ljubavlju koje prožimaju svaki element svetih obreda, onda zapravo molimo liturgiju – ne toliko riječima, nego djelima“ – objasnio je.
Na koncu je naglasio važnost sakramenta pokore. „Svi znamo da je dobar ispovjednik svećenik koji se sam često i pripremljeno ispovijeda.“ – napomenuo je, potičući: U ovoj Jubilejskoj godini milosrđa, obnovimo svoje vlastito sudjelovanje u tom velikom sakramentu, tako da naš narod u nama pronađe svećenike koji su služitelji Božjeg milosrđa u istini i suosjećanju, ljude koji sami znaju da žive od tog milosrđa.
Govoreći na kraju o formaciji vjernika u liturgiji, napomenuo je da je u zadnjim desetljećima u nekim krajevima „sveta liturgija postala previše antropocentrična; čovjek, a ne svemogući Bog često postaje njezino žarište“. Ljude treba formirati tako da im bude jasno kako je „Bog, a ne mi“ – svećenici – „u fokusu našega bogoštovlja. Ne dolazimo u crkvu kako bismo slavili ono što smo mi učinili ili ono što jesmo“, nego „dolazimo slaviti i zahvaljivati na svemu što je svemogući Bog za nas učinio i što u svojoj ljubavi i milosti nastavlja za nas činiti.
„Kad se moderna liturgija slavi na narodnom jeziku i sa svećenikom ‘okrenutim prema narodu’, postoji opasnost da čovjek, pa čak i sam svećenik te njegova osobnost, postanu previše centralni. U svakoj katoličkoj liturgiji, Crkva, koju čine i služitelj i vjernici, potpuno se usredotočuje – tijelom, srcem i umom – na Boga koji je središte naših života i izvor svakog blagoslova i milosti“. S tim na umu, potaknuo je svećenike na „molitveno čitanje i razmatranje“ konstitucije Drugog vatikanskog sabora o liturgiji Sacrosanctum concilium, „imajući na umu nakanu i duh saborskih otaca“.
