Čelnik Vatikanskog odjela za liturgiju poziva katoličke vjernike da se vrate primanju pričesti na jezik klečeći.
U predgovoru za novu knjigu o ovoj temi, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, piše:
“Najveći dijabolički napad sastoji se od pokušaja gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladan način pričešćivanja. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj hostiji.“
Nova knjiga don Federica Bortola objavljena je na talijanskom jeziku pod naslovom: “Dijeljenje pričesti na ruku: povijesni, pravni i pastoralni pregled“ [La distribuzione della comunione sulla mano. Profili storici, giuridici e pastorali].
Prenosimo najznačajnije dijelove ovog predgovora:
(Prvi Dio)
Providnost, koja raspolaže svime mudro i slatko, ponudila nam je knjigu Dijeljenje pričesti na ruku Federica Bortolia, neposredno nakon proslave stogodišnjice ukazanja u Fatimi. Prije ukazanja Djevice Marije, u proljeće 1916., Anđeo mira pojavio se Luciji, Jacintu i Francisci i rekao im: “Nemojte se bojati, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom.“(…) U proljeće 1916. na trećem ukazanju Anđela, djeca su shvatila da je Anđeo, koji je uvijek bio isti, u svojoj lijevoj ruci držao kalež preko kojeg je bila položena Hostija. Dao je svetu Hostiju Luciji, a Krv iz kaleža Jacinti i Francescu, koji su ostali na koljenima, rekavši im: “Uzmite i jedite Tijelo i Krv Isusa Krista, strašno vrijeđano od strane nezahvalnih ljudi. Dajući naknade za njihove zločine, utješite svojega Boga.”
Anđeo mira time nam pokazuje kako bismo trebali primiti Tijelo i Krv Isusa Krista. Molitva zadovoljštine za grijehe koju je Anđeo diktirao, nažalost je skoro pa zaboravljena. Ali kakve su sve te strahote koje Isus prima u svetoj Hostiji, zbog čega moramo činiti zadovoljštinu?
Na prvom mjestu su sablazni protiv samog Sakramenta: strašna profaniranja, o kojima neki bivši sotonistički pripadnici,a sada obraćenici objavljuju i nude užasne opise. Svete pričesti, koje nisu primljena u stanju Božje milosti, ili od osoba koje ne ispovijedaju katoličku vjeru (odnosi se na određene oblike takozvane ‘zajedničke pričesti’-‘interkomunija‘), također su užasna oskvrnuća. Drugo, sve što bi moglo spriječiti plodnost Sakramenta, pogotovo zablude posijane u umovima vjernika, tako da više ne vjeruju u Euharistiju, uvrede su za našeg Gospodina.
Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga vrijeđaju i za koje je prolio Krv koju su tako bijedno i okrutno prezreli. Ali Isus više pati kada izuzetan dar njegove božansko-ljudske Euharistijske prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika. I tako možemo shvatiti da se najveći dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladne načine primanje Svete pričesti.Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke slijedi dvije stvari: prva je smanjenje samog koncepta “stvarne Prisutnosti”. Mnogi teolozi ustraju u ruganju ili ignoriranju pojma “transupstancijacija” unatoč stalnim referencama o njemu u Učiteljstvu Crkve (…)
Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest i obrnuto. Primanje pričesti na ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje čestica. Naprotiv, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, nedodirivanje hostije znojnim rukama, sve postaje vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar euharistijskog kruha, a ako su i najmanje čestica dio tog istoga kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On! S druge strane, nepažnja prema česticama nas odvraća od te dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: “Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, ako dijeli pričest na takav način da se dijelovi mogu raspršiti, onda to znači da Isus nije u njima ili da je On tu samo do ‘određene točke’. “
Drugi način na koji se napada Euharistija jest pokušaj uklanjanja osjećaja Svetoga iz srca vjernika. (…)
Dok izraz “transupstancijacija” ukazuje na stvarnu Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana. (…)
Liturgija se sastoji od mnogih malih rituala i gesta – svaki od njih sposoban je izraziti ove stavove ispunjene ljubavlju, milosrdnim poštovanjem i klanjanjem prema Bogu. Upravo zato je prikladno promicati ljepotu, prikladnost i pastoralnu vrijednost prakse koja se razvila tijekom dugog života i tradicije Crkve, a to je čin primanja Svete pričesti na jezik i klečeći. Veličanstvo i plemenitost čovjeka, kao i najviši izraz njegove ljubavi prema svom Stvoritelju, sastoji se u klečanju pred Bogom. Isus je sam molio na koljenima u nazočnosti Oca. (…)
U tom smislu želio bih predložiti primjer dva velika sveca našeg doba: sv. Ivana Pavla II. i Terezije iz Kalkute. Cijeli život Karola Wojtyłe bio je obilježen dubokim poštovanjem prema Svetoj Euharistiji. (…) Usprkos iscrpljenosti i nemoći (…) uvijek bi kleknuo pred Blagoslovljenim sakramentom. Nije mogao kleknuti i ustati sam. Trebala mu je pomoć drugih da savije koljena i da ustane. Do posljednjeg dana, želio nam je ponuditi veliko svjedočanstvo štovanja Presvetoga sakramenta. Zašto smo tako ponosni i neosjetljivi na znakove koje nam Bog nudi radi našeg duhovnog rasta i naše intimne veze s Njim? Zašto ne kleknemo kako bi primili Svetu pričest po primjeru svetaca? Je li doista toliko ponižavajuće kleknuti i ostati klečeći pred Gospodinom Isusom Kristom? A ipak, “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (..) ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2, 6-8).
Sveta majka Terezija iz Kalkute, izuzetna redovnica koju se nitko ne bi usudio smatrati tradicionalistom, fundamentalistom ili ekstremistom, čija je vjera, svetost i cjelokupno darivanje sebe Bogu i siromašnima svima poznata, imala je apsolutno štovanje prema božanskom Tijelu Isusa Krista. Svakako je svakodnevno doticala Kristovo “tijelo” u raspadajućim i trpećim tijelima najsiromašnijih od siromašnih. Ali ipak, ispunjena divljenjem i poštovanjem, Majka Tereza se suzdržavala od dodirivanja transupstanciranog Tijela Kristova. Umjesto toga, klanjala mu se i promatrala ga tiho, spuštala se na koljena i klečala pred Isusom u Euharistiji. Štoviše, primila je Svetu pričest na jezik, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ju hrani njezin Bog.
Svetica je bila tužna i bolno je patila kada bi vidjela kako kršćani primaju Svetu pričest na svoje ruke. Osim toga, rekla je da, koliko je znala, sve njezine sestre primaju Pričest samo na jezik.
Ne ostvaruju li se tu Božje riječi: “Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih napunim!“(Ps 81,10)?
