Potpuno profani svijet postaje ogromno prostranstvo živog pijeska…
Sumnja je zahvatila zapadnu misao. Intelektualci i političari podjednako opisuju isti dojam kolapsa. Suočeni sa slomom solidarnosti i raspadom identiteta, neki se okreću Katoličkoj Crkvi. Traže od nje da ponudi razlog za zajednički život pojedincima koji su zaboravili ono što ih spaja kao jedan narod. Mole je da pruži malo više duhovnog kako bi hladnu oštrinu potrošačkog društva učinila podnošljivom. Kad je svećenik ubijen, svi su dirnuti i mnogi se osjećaju pogođeni do temelja.
No, je li Crkva sposobna odgovoriti na te pozive? Svakako, već je igrala tu ulogu čuvara i prenositelja civilizacije. U sumrak Rimskog Carstva znala je prenijeti plamen kojem su barbari prijetili gašenjem. No, ima li ona još uvijek sredstava i volje to učiniti i danas?
U temelju civilizacije može postojati samo jedna stvarnost koja je nadmašuje: sveta konstantnost. Malraux je primijetio ovu realnost: „Narav civilizacije je ono što je okuplja oko neke religije. Naša civilizacija nije sposobna izgraditi hram ili grobnicu. Ili će biti prisiljena pronaći svoju temeljnu vrijednost, ili će propasti. “
Bez svetih temelja, zaštitne i nepremostive granice se ukidaju. Potpuno profani svijet postaje ogromno prostranstvo živog pijeska. Sve je nažalost otvoreno vjetrovima samovolje. U nedostatku stabilnih temelja od kojih čovjek bježi, mir i radost- znakove dugotrajne civilizacije- neprestano proždiru osjećaji nesigurnosti. Tjeskoba neposredne opasnosti pečat je barbarskih vremena. Bez svetih temelja svaka veza postaje krhka i prevrtljiva.
Neki traže od Katoličke Crkve da igra tu čvrstu temeljnu ulogu. Željeli bi vidjeti kako preuzima društvenu funkciju, naime da bude koherentan sustav vrijednosti, kulturna i estetska matrica. No, Crkva ne nudi drugu svetu stvarnost osim svoje vjere u Isusa, utjelovljenog Boga. Njezin jedini cilj je omogućiti ljudima susret s Isusovom osobom. Moralno i dogmatsko učenje, kao i mistično i liturgijsko naslijeđe postavka su i sredstvo ovog temeljnog i svetog susreta. Kršćanska civilizacija rođena je iz ovog susreta. Ljepota i kultura njegovi su plodovi.
Kako bi odgovorila na očekivanja svijeta, Crkva stoga mora pronaći i uzeti riječi svetog Pavla: “jer sam odlučio ne znati među vama ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“. Mora prestati razmišljati o sebi kao zamjeni za humanizam ili ekologiju. Ove stvarnosti, iako dobre i pravedne, za nju su posljedice njezina jedinstvenog blaga: vjere u Isusa Krista.
Ono što je za Crkvu sveto je neprekinuti lanac koji je sa sigurnošću povezuje s Isusom. Lanac vjere bez pucanja ili kontradikcija, lanac molitve i liturgije bez loma ili odricanja. Bez tog radikalnog kontinuiteta, kakvu bi vjerodostojnost Crkva još mogla ponuditi? U njoj nema vraćanja unazad, već organski i kontinuirani razvoj koji nazivamo živa tradicija. Sveto se ne može odrediti, ono se prima od Boga i prenosi dalje.
To je nesumnjivo razlog zbog kojeg je Benedikt XVI. mogao autoritativno potvrditi:
„U povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali nema prekida. Ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i veliko i za nas i ne može se odjednom potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim. Na svima nama leži zadatak očuvanja bogatstva koje se razvilo u vjeri i molitvi Crkve i dati im odgovarajuće mjesto.”
U vrijeme kada neki teolozi pokušavaju ponovno otvoriti liturgijske ratove suprotstavljajući misal koji je revidirao Tridentski koncil protiv onog koji se koristi od 1970., hitno se toga moramo sjetiti. Ako Crkva nije sposobna očuvati miran kontinuitet svoje veze s Kristom, neće biti u mogućnosti svijetu ponuditi “sveto što spaja duše”, prema Goetheovim riječima.
Osim svađe oko obreda, vjerodostojnost Crkve je u pitanju. Ako potvrdi kontinuitet između onoga što se obično naziva misom svetog Pija V. i mise Pavla VI., tada Crkva mora biti sposobna organizirati njihov miran suživot i njihovo međusobno bogaćenje. Ako bismo radikalno isključili jedno u korist drugog, ako bismo ih proglasili nepomirljivim, implicitno bismo prepoznali raskid i promjenu orijentacije. No tada Crkva više ne bi mogla svijetu ponuditi taj sveti kontinuitet, koji mu jedino može dati mir. Održavajući na životu liturgijski rat, Crkva gubi vjerodostojnost i oglušuje se na poziv ljudi. Liturgijski mir znak je mira koji Crkva može donijeti svijetu.
U pitanju je stoga nešto mnogo ozbiljnije od jednostavnog pitanja discipline. Kad bi zahtijevala preokret svoje vjere ili svoje liturgije, u čije bi se ime Crkva usudila obratiti svijetu? Jedini joj je legitimitet dosljednost u kontinuitetu.
Štoviše, ako biskupi, koji su zaduženi za suživot i međusobno obogaćivanje dvaju liturgijskih oblika, ne iskoriste svoje ovlasti u tom smislu, riskiraju da se više ne pojavljuju kao pastiri, čuvari vjere koju su primili i povjerenih im ovaca, nego postaju politički lideri: povjerenici trenutne ideologije, a ne čuvari višegodišnje tradicije. Oni riskiraju izgubiti povjerenje vjernika dobre volje.
Otac ne može unijeti nepovjerenje i podjelu među svoju vjernu djecu. Ne može neke poniziti postavljajući ih protiv drugih. Ne može protjerati neke svoje svećenike. Mir i jedinstvo za koje Crkva tvrdi da ih nudi svijetu najprije treba živjeti unutar Crkve.
U liturgijskim pitanjima ni pastoralno nasilje ni jednostrana ideologija nikada nisu urodili plodom jedinstva. Patnje vjernika i očekivanja svijeta preveliki su za uključivanje u ove slijepe putove. Svatko ima mjesto u Crkvi Božjoj!
Kardinal Robert Sarah
