U knjizi “Bog ili ništa“, u desetom poglavlju s pomalo zagonetnim naslovom “Bog ne govori, ali mu je glas razgovijetan”, kardinal Robert Sarah se između ostalog osvrnuo na stajalište njemačkog kardinala R. Marxa o mogućnosti pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane te na njegovu izjavu:
»Traganje za odgovornim teološkim razmišljanjem i primjerenim pastoralom vjernika rastavljenih ili ostavljenih i ponovno građanski vjenčanih javlja se posvuda u svijetu kao jedan od najhitnijih izazova obiteljskoga i bračnoga pastorala u kontekstu evangelizacije.«
Kardinal Sarah:
Jako cijenim R. Marxa. Ipak, ta tvrdnja tako općenita čini mi se izrazom čiste ideologije koja se želi nametnuti na slobodnom tržištu cijeloj Crkvi. Prema mome iskustvu, posebice tijekom dvadeset i tri godine, dok sam bio nadbiskup u Conakryju i devet godina tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, pitanje „rastavljenih ili ostavljenih i ponovno građanski vjenčanih“ nije tako gorući izazov za Crkve u Africi i Aziji. Naprotiv, riječ je o opterećenju određenih zapadnih Crkava, koje bi htjele nametnuti rješenja koja zovu „teološki odgovornima i pastoralno primjerenima“, a koja duboko protuslove nauku Isusovu i crkvenomu učiteljstvu.
Prvo što je hitno u misijskim zemljama jest izgraditi pastoral kojemu bi jedini cilj bio odgovoriti na pitanje: Što znači dosita biti kršćanin u sadašnjemu povijesnom i kulturalnome stanju naših globaliziranih društava? Kako odgojiti neustrašive i velikodušne kršćane, revnitelje za Isusa? Za odrasloga kršćanina, vjera u Krista treba postati oblik, obrazac svega njegova privatnoga i javnoga, osobnoga i društvenoga života. Kakve god bile sadašnje teškoće, Kristovi učenici trebaju bez suzdržanosti i bez nagodbe, u teoriji i praksi, prihvaćati zahtjeve vjere u Krista, jer to su Božji zahtjevi i zapovijedi.
Drugo što je bitno jest odgajati čvrste kršćanske obitelji, jer se Crkva, koja je obitelj Božja, gradi na osnovi kršćanskih obitelji, koje su sakramentalno ujedinjene i koje su svjedoci toga prevažnog otajstva što ga je Krist dao za vječnost.
Istina Evanđelja mora se uvijek živjeti u teškim procjepima djelovanja u društvenome, ekonomskome i kulturalnom planu. Naspram moralnomu lomu, posebice braka i obitelji, Crkva može pridonijeti traženju pravih i ugradivih rješenja, ali može samo sudjelovati tako da se snažno poziva na ono što pridonosi vjera u Isusa Krista kao vlastito i jedinstveno u ljudskome pothvatu. U tome smislu nezamisliv je bilo kakav razdor između Učiteljstva i pastorala. Ideja da se učiteljstvo stavi u dragocjenu kutijicu i tako odvoji od pastoralne prakse, koja bi se mogla razvijati u odnosu prema okolnostima, modi i strastima, svojevrsna je hereza, opasna bolest podvojenosti.
Svečano izjavljujem da će se afrička Crkva čvrsto oduprijeti svakoj pobuni protiv nauka Isusova učiteljstva.
Možda mi dopustite jedno povijesno podsjećanje, na IV. stoljeće, kad su Crkva u Africi i sinoda u Kartagi proglasile svećeničko neženstvo. Ta ista afrička sinoda bila je potporanj na koji se papa Pio IV., u 16. stoljeću, oslonio kako bi se odupro pritiscima njemačkih knezova, koji su zahtijevali da potvrdi ženidbu prezbitera. I danas se afrička Crkva zauzima u ime Gospodina da se održi neizmijenjen Božji i Crkveni nauk o nerazrješivosti braka: Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.
Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Robert Sarah u “Bog ili ništa“, str. 387-389.
