Već je tjedan dana bazilika Svetog Petra tiha pustinja. Više je svakog jutra ne oživljavaju mnoge mise koje se slave na brojnim oltarima. I sve to zbog uredbe donesene 12. ožujka od strane Odsjeka državnog tajništva – Odsjeka koji ima izravnu komunikaciju sa papom – koji je zabranio sve „pojedinačne“ mise i dopuštao samo kolektivne mise, ne više od četiri dnevno i to u određeno vrijeme i na određenim mjestima.
Naredba je na zaglavlju papira, ali nema potpisa i broj protokola. Niti je upućena onome koji bi trebao biti njezin prirodni primatelj, kardinal arhiprezbiter papinske bazilike, koja je sagrađena na mjestu mučeništva i pokopa apostola Petra. To je pravna greška.
Ipak je uredba stupila na snagu, ali je također pokrenula prosvjede.
Slijedi tekst kardinala Saraha, koji je povjeren portalu Settimo Cielo za objavljivanje. Kardinal Sarah je do 20. veljače (o.g.) bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, dakle najkvalificiraniji je da govori o ovoj temi.
Njegov prosvjed završava ovim pozivom papi Franji:
„Ponizno molim Svetog Oca da naredi povlačenje nedavne uredbe koju je izdalo Državno tajništvo, kojemu nedostaje pravde kao i ljubavi, ne odgovara istini ili zakonu, ne olakšava, već šteti prigodnoj proslavi, pobožnom sudjelovanju u Sv. misi i slobodi djece Božje“.
Ostaje nam vidjeti hoće li Franjo odgovoriti i kakav će biti odgovor.
Kardinal Robert Sarah: PRIMJENA NOVIH NORMI ZA SVETE MISE U BAZILICI SVETOG PETRA
Želio bih spontano dodati svoj stav mišljenjima kardinala Raymonda L. Burkea, Gerharda L. Müllera i Waltera Brandmüllera, koji su već izrazili svoja razmišljanja u vezi s odredbom koju je izdalo Državno tajništvo Vatikana (od 12. ožujka), kojom se zabranjuju pojedinačno slavlje euharistije na bočnim oltarima bazilike svetog Petra.
Spomenuta subraća kardinali već su primijetili nekoliko problema povezanih s tekstom Državnog tajništva.
Kardinal Burke je istaknuo, kao izvrstan crkveni pravnik, značajne pravne probleme, te je uz to dao druga korisnih razmatranja.
Kardinal Müller je isto tako primijetio određeni nedostatak nadležnosti, odnosno ovlasti, Državnog tajništva za donošenje takve odluke. Njegova Eminencija, koji je poznati teolog, također se kratko, ali znakovito osvrnuo na značajna teološka pitanja.
Kardinal Brandmüller se usredotočio na pitanje legitimne upotrebe takvog autoriteta, te je također pretpostavio – na temelju razboritosti kao velikog crkvenog povjesničara – da bi odluka o misama u bazilici mogla predstavljati probni ispit u pogledu budućih odluka koje bi mogle utjecati na sveopću Crkvu.
Ako je to istina, postaje još potrebnije da i mi biskupi, svećenici i sveti narod Božji učinimo da se naši glasovi čuju sa poštovanjem. Stoga predlažem nekoliko kratkih razmišljanja u nastavku teksta.
1. Drugi vatikanski koncil je svakako očitovao sklonost Crkve prema zajedničkom slavlju liturgije. Konstitucija „Sacrosanctum concilium“ uči u br. 27: „Kad god obredi – prema naravi koja je svakom od njih svojstvena – traže zajedničko slavlje s prisutnošću i djelatnim sudjelovanjem vjernikà, neka se strogo naglasi da mu, koliko je to moguće, valja dati prednost pred njihovim pojedinačnim i takoreći privatnim slavljem“.
Odmah zatim, u istom odlomku, koncilski oci – možda predviđajući upotrebu njihovih riječi nakon Koncila – dodaju: „To napose vrijedi za misno slavlje – iako svaka misa uvijek ima javni i društveni značaj – te za podjeljivanje sakramenata“. Stoga Sv. misa, čak i ako je svećenik sam slavi, nikada nije privatni čin, a još manje predstavlja nedostojno slavlje.
Treba dodati da mogu postojati nedostojne i slabo posjećene koncelebracije te vrlo ukrašene i dobro posjećene pojedinačne proslave, ovisno o vanjskim uvjetima, tako i o osobnoj odanosti slavljenika i vjernika, kada su prisutni na liturgijskom slavlju. Stoga se ljepota liturgije ne dobiva automatski zabranom pojedinačnog misnog slavlja i nametanjem koncelebracije.U dekretu „Presbyterorum ordinis“, Drugog vatikanskog koncila se uči: „U otajstvu Euharistijske žrtve, u kojoj svećenici izvršavaju svoju najveću zadaću, djelo našega otkupljenja se neprestano nastavlja; i stoga se snažno poziva na svakodnevno misno slavlje, jer čak i ako ne može biti prisutan određeni broj vjernika, to je i dalje djelo Krista i Crkve“ (br. 13).
Ovdje to nije samo dopušteno nego se, jer i kada svećenik slavi bez naroda, misa ostaje čin Krista i Crkve, i preporučuje njezino svakodnevno slavlje.
Sveti Pavao VI. u enciklici „Mysterium fidei“, uzima oba aspekta i potvrđuje ih još prodornijim riječima: „Iako je aktivno sudjelovanje mnogih vjernika po svojoj prirodi posebno prikladno kada se slavi misa, još uvijek ne postoji nijedan razlog za kritiziranje, već samo odobravanja mise koju svećenik s razlogom slavi privatno u skladu s propisima i legitimnom tradicijom Crkve, čak i kada je prisutan samo poslužitelj. Jer takva misa donosi bogato i obilno blago posebnih milosti kako bi pomogla svećeniku, vjernicima, cijeloj Crkvi i cijelom svijetu prema putu spasenja – a to isto obilje milosti ne stječe se pukim primanjem svete pričesti“ (br. 32). Sve to potvrđuje 904. kanon Zakonika kanonskog prava.
Ukratko. Kada je to moguće, preferira se zajedništvo slavljenje Sv. mise, ali individualno slavljenje svećenika ostaje djelo Krista i Crkve. Učiteljstvo to ne zabranjuje, već odobrava i preporučuje da svećenici svakodnevno slave svetu misu, jer iz svake mise proizlazi velika količina milosti za cijeli svijet.
2. Na teološkoj razini trenutno postoje barem dva stajališta stručnjaka u pogledu umnožavanja ploda milosti zbog misnog slavlja.
Prema mišljenju koje se razvilo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, da li deset svećenika koncelebrira na istoj misi ili pojedinačno slave deset misa, nema razlike u pogledu dara milosti koji Bog nudi Crkvi i svijetu.
Drugo mišljenje koje se, između ostalog, temelji na teologiji svetog Tome Akvinskog, i na učiteljstvu Pija XII., tvrdi da se koncelebriranjem jedne mise dar milosti smanjuje, jer „u više misa se uvećava prinos žrtve i stoga se umnožava učinak žrtve i sakramenta“ (Summa Theologiae, III, q. 79, a. 7 ad 3; usp. q. 82, a. 2; usp. također Pio XII., „Mediator Dei”, Drugi dio; upućeno 2.11.1954 i 22.9.1956).
Ne namjeravam ovdje odgovarati na pitanje koja je od dvije teze vjerodostojnija. Međutim, druga teza ima niz točaka u svoju korist i ne treba je zanemariti. Treba imati na umu da postoji ozbiljna mogućnost da će prisiljavanjem svećenika na koncelebraciju i smanjenjem broja slavljenih misa doći do smanjenja milosnog dara koji se daje Crkvi i svijetu. Ako je tako, onda bi duhovna šteta bila nesaglediva.
I mora se dodati da, uz objektivne aspekte, s duhovnog gledišta postoji i problem kada se odlučnim tonom u tekstu Državnog tajništva utvrđuje da se „pojedinačne proslave ukidaju“. U izjavi postavljenoj na ovaj način, posebno u odabiru glagola, uviđa se vrsta neobičnog nasilja.
3. Zbog objavljenih uputa, svećenici koji bi htjeli slaviti misu prema uobičajenom obliku rimskog obreda sada će biti prisiljeni koncelebrirati.
Prisiljavanje svećenika na koncelebraciju je jedinstvena činjenica. Svećenici su dobrodošli da koncelebriraju ako žele, ali može li im se nametnuti koncelebracija? Reći će se: ako ne žele koncelebrirati, neka idu drugdje! No je li to duh dobrodošlice u Crkvi koji želimo pokazati? Je li to simbolika izražena Berninijevom kolonadom ispred bazilike, koja u duhu predstavlja raširene ruke Majke Crkve koja dočekuje svoju djecu?
Koliko svećenika dolazi u Rim na hodočašće! Sasvim je normalno da, čak i ako nemaju skupinu vjernika, mogu ostvariti zdravu i lijepu želju da proslave Sv. misu u bazilici svetog Petra, možda na oltaru posvećenom svecu kojemu njeguju posebna odanost. Koliko je stoljeća bazilika primala takve svećenike? I zašto ih sada više ne želi dočekati, osim ako ne prihvate nametanje koncelebracije?
S druge strane, koncelebracija je po svojoj prirodi – kao što je zamišljena i odobrena liturgijskom reformom Pavla VI. – prije svega koncelebracija prezbitera s biskupom nego što je (barem uobičajeno, svakodnevno) koncelebracija samih prezbitera. Volio bih napomenuti da se takvo nametanje događa u trenutku dok se čovječanstvo bori protiv COVIDa-19, što čini manje razboritim koncelebriranje.
4. Što onda trebaju učiniti oni svećenici koji dođu u Rim, a ne znaju talijanski? Kako će koncelebrirati u bazilici svetog Petra, gdje se koncelebracije održavaju samo na talijanskom jeziku? S druge strane, čak i kad bi se dogodila korekcija, priznavanjem upotrebe tri ili četiri jezika, to nikada ne bi moglo pokriti golem broj jezika na kojima je moguće slaviti Sv. misu.
Tri prije spomenuta subrata kardinala su već citirala 902. kanon Zakonika kanonskog prava, koji se odnosi na „Sacrosanctum concilium“ br. 57, koji jamči svećenicima mogućnost osobnog slavljenja euharistije. Također bi u vezi s tim bilo tužno kada bi netko rekao: žele li to pravo iskoristiti? Pustite ih da idu nekamo drugdje!
Želio bih dodati referencu na kan. 928.: „Neka se euharistijsko slavlje obavlja na latinskom ili drugom jeziku, samo da su bogoslužni tekstovi zakonski odobreni“.
Ovaj kanon, prije svega, pruža uvid da se misa može slaviti na latinskom jeziku. Ali to se sada ne može učiniti u bazilici sv. Petra, osim u proslavi izvanrednog oblika, na što ću se vratiti kasnije.
Na drugom mjestu u kanonu predviđa se mogućnost slavljenja na drugom jeziku, ako su odobrene odgovarajuće liturgijske knjige. Ali ni to se sada ne može učiniti u bazilici svetog Petra, osim ako slavljenik sa sobom ima skupinu vjernika, u tom će slučaju, slijedeći nova pravila, i dalje biti preusmjeren na vatikansku kriptu, zadržavajući talijanski jezik kao jedini jezik dopušten u bazilika.
Bazilika svetog Petra bi trebala biti primjer za liturgiju cijele Crkve. Ali ta nova pravila nameću kriterije koji se ne bi tolerirali ni na jednom drugom mjestu, jer krše zdrav razum koliko i zakone Crkve.
U svakom slučaju, ovdje se ne radi samo o zakonima, jer nije stvar o pukom formalizmu. Osim potrebnog poštivanja kanona, ovdje je u pitanju i dobro Crkve, kao i poštovanje koje je Crkva oduvijek imala prema legitimnoj raznolikosti. Svećenikov izbor da ne koncelebrira je legitiman i treba ga poštovati. Mogućnost da može pojedinačno slaviti Sv. misu bi trebala biti zajamčena u bazilici Svetog Petra, s obzirom na uobičajeni zakon, ali i vrlo visoku simboličku vrijednost bazilike za cijelu Crkvu.
5. Odluke koje donosi Državno tajništvo dovode do rasta specifičnih ciljeva. Primjerice, ne čini se da tekst ima za cilj proširenje upotrebe izvanrednog oblika rimskog obreda, čija se proslava, prema nedavnim uputama, svedena na kriptu ispod bazilike.
Ali na temelju novih pravila, što bi trebao učiniti svećenik koji želi legitimno i dalje samostalno slaviti misu? Ne bi mu preostalo ništa drugo nego proslaviti ga u izvanrednom obliku, jer je spriječen da samostalno slavi u uobičajenom obliku.
Zašto je zabranjeno pojedinačno slaviti misu Pavla VI. u bazilici svetog Petra, kada je – u prijašnjem dijelu teksta objašnjeno – sam papa Montini u „Mysterium fidei“ odobrio ovaj način slavljenja?
6. Postoji drevni i časni običaj da se svećenici svakog jutro izmjenjuju na oltarima bazilike sv. Petra da bi slavili svetu misu. Je li ga zaista bilo potrebno ukinuti? Pridonosi li takva odluka većem dobru za Crkvu i većem bogatstvo u liturgiji?
Koliko je svetaca tijekom stoljeća promicalo ovu lijepu tradiciju! Mislimo na svece koji su radili u Rimu ili koji su neko vrijeme dolazili u Vječni grad. Obično su išli u baziliku svetog Petra proslaviti sv. Misu. Zašto zanijekati svece današnjice – koji zahvaljuju Bogu da postoje, da su među nama i posjetiti Rim s vremena na vrijeme – kao i onemogućiti ostalim svećenicima takvo iskustvo, tako duboko duhovno? Na temelju kojega kriterija i radi kojeg hipotetskog napretka se krši stoljećima stara tradicija i uskraćuje mnogima priliku da slave misu u bazilici svetog Petra?
Ako je cilj – kako se u dokumentu navodi – proslave „liturgijski oživjeti, uz pomoć čitatelja i pjevača“, taj bi se cilj lako mogao postići uz minimalnu organizaciju, na manje dramatičan i nadasve manje nepravedan način. Sveti Otac je često žalio zbog nepravde koja je prisutna u današnjem svijetu. Da bi naglasio ovo učenje, Njegova Svetost je čak stvorila neologizam, onaj o „nepravdi“. Je li nedavna odluka Državnog tajništva izraz pravičnosti? Je li to izraz velikodušnosti, dobrodošlice, pastoralne, liturgijske i duhovne osjetljivosti za drugoga?
Budući da sam govorio o svecima koji su slavili sv. Misu u bazilici svetog Petra, ne zaboravimo da se u bazilici nalaze relikvije mnogih od njih, a nekoliko oltara posvećeno je svecima čiji se posmrtni ostaci tamo čuvaju. Nove upute utvrđuju da na tim oltarima više nije moguće slaviti sv. Misu. Dopuštena je samo jedna misa godišnje, na dan kada se događa liturgijski spomen tog sveca. Na taj su način takvi su oltari gotovo osuđeni na smrt.
Glavna, da ne kažem jedina, uloga oltara zapravo je da se na njemu prinosi euharistijska žrtva. Prisutnost relikvija svetaca ispod oltara ima biblijsku, teološku, liturgijsku i duhovnu vrijednost takve veličine da ih nema potrebe ni spominjati. S novim normama oltari bazilike sv. Petra predodređeni su da služe, osim jednog dana u godini, kao grobovi svetaca, ako ne i kao puka umjetnička djela. Ti oltari, umjesto toga, moraju živjeti, a njihov život je svakodnevno slavljenje svete mise.
7. Također je jedinstvena odluka koja se odnosi na izvanredan oblik rimskog obreda. Od sada je izvanredni obred – u maksimalnom broju od četiri dnevne proslave – dopušten isključivo u kapeli sv. Klementina u vatikanskoj kripti i potpuno je zabranjeno na bilo kojem drugom oltaru u bazilici i u kriptama.
Čak je precizirano da će takva slavlja provoditi samo „ovlašteni“ svećenici. Ova naznaka, osim što se ne poštuju norme sadržane u motupropriju „Summorum Pontificum“ Benedikta XVI., također je dvosmislena. Tko bi trebao odobriti te svećenike? Zašto nikad više ne bi bilo moguće proslaviti izvanredan oblik u bazilici sv. Petra? Kakvu opasnost to predstavlja za dostojanstvo liturgije?
Zamislimo da se jednog dana u sakristiji bazilike svetog Petra pojavi katolički svećenik koji nije rimskog obreda. Naravno da ga se ne može prisiljavati na koncelebraciju u rimskom obredu, pa se postavlja pitanje da li bi taj svećenik mogao slaviti Sv. misu u svome obredu? Bazilika svetog Petra predstavlja središte katoličanstva, pa je prirodno pomisliti da bi takvo slavlje bilo dopušteno. Ali ako se može održati liturgijsko slavlje prema nekom od ostalih katoličkih obreda, radi jednakosti bilo bi utoliko potrebnije dati slobodu svećenicima da slave Sv. misu u izvanrednom obliku rimskog obreda.
Zbog svih ovdje navedenih razloga i zbog drugih, zajedno s ogromnim brojem krštenih (od kojih mnogi ne žele ili ne mogu izraziti svoje misli), ponizno molim Svetog Oca da naredi povlačenje nedavne uredbe koju je izdalo Državno tajništvo, kojemu nedostaje pravde kao i ljubavi, ne odgovara istini ili zakonu, ne olakšava, već šteti prigodnoj proslavi, pobožnom sudjelovanju u Sv. misi i slobodi djece Božje.
Rim, 29. ožujka 2021.
