Istodobno dok novoobjavljeni dokument pokazuje koliko su odlučni čelnici Crkve u Njemačkoj u forsiranju svojeg sinodalnog puta, jedan od najistaknutijih kritičara kontroverzne inicijative, kardinal Rainer Woelki iz Kölna, našao se na meti protivnika zbog njegovih navodnih neuspjeha u postupanju protiv slučaja zlostavljanja.
Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, nadbiskup iz Kölna bio je izložen žestokim napadima župnih vijeća, svećenika i, nedavno, dijecezanskog vijeća zbog navodnih neodgovarajućih postupanja u navedenim slučajevima. Kardinal, također, nije mogao pridobiti potporu predsjedatelja Njemačke biskupske konferencije, biskupa Georg Bätzinga iz Limburga, koji je u prosincu rekao da se „krizom nije dobro upravljalo”.
„Pritisak je neizmjeran”, rekao je jedan njemački svećenik obraćajući se portalu National Catholic Register, pod uvjetom da ostane anoniman. „Kardinal Woelki i drugi koji pružaju otpor sinodalnom putu, izloženi su prljavim medijskim kampanjama.”
U središtu optužbi je tvrdnja da kardinal nije objavio rezultate dovršene nadbiskupijske istrage spolnog zlostavljanja. Prema riječima kardinala, izvješće se moralo zadržati zbog zabrinutosti oko pravnih pitanja te njegovih „metodoloških nedostataka”.
Također mu se zamjera što nije istražio ozbiljne optužbe protiv svećenika iz Düsseldorfa za kojeg se tvrdi da je krajem 1970-ih zlostavljao dječaka vrtićke dobi. Nakon što je kardinal Woelki imenovan kölnskim nadbiskupom 2014. godine, odlučio je ne poduzimati daljnje radnje ni obavijestiti Rim jer svećenik „nije mogao biti ispitan” zbog uznapredovale demencije. U međuvremenu je umro prirodnom smrću. Žrtva je, navodno, također odbila svjedočiti, iako je taj detalj još uvijek osporen.
U izjavi objavljenoj 4. veljače, kardinal je priznao da je povjerenstvo koje je osnovao za istragu slučajeva zlostavljanja i imenovanje zlostavljača „pogriješilo”, „da nismo dobro komunicirali” i da snosi „konačnu odgovornost” za probleme. No inzistirao je na tome da se ciljevi komisije nisu promijenili: „razjasniti situaciju” i učiniti sve što je moguće da se pomogne žrtvama koje je spolno zlostavljao katolički kler u nadbiskupiji u Kölnu.
„Zaista mi je žao što su žrtve ponovno izložene novim patnjama, da tako kažem, zbog onoga što smo ovdje učinili, ali i svih sestara i braće u drugim biskupijama”, rekao je. Kardinal se već obvezao da će 18. ožujka objaviti novo izvješće o nalazima istrage i da će „imenovati odgovorne”.
U prosincu je kardinal Woelki zatražio od pape Franje da ispita optužbe protiv njega. Dana 7. veljače Welt am Sonntag izvijestio je da je slučaj svećenika iz Düsseldorfa upućen Kongregaciji za nauk vjere, koja je oslobodila kardinala krivnje, zaključivši da je „ispravno postupio u skladu s kanonskim zakonom”.
U međuvremenu je biskup iz Münstera Felix Genn, koji se očito ne slaže s kardinalom Woelkiem po pitanjima vezanim za sinodalni put, rekao da razmatra treba li ipak provesti kanonske istrage protiv kardinala.
Izvori unutar Crkve u Njemačkoj, obraćajući se Registru pod uvjetom anonimnosti, tvrde da je žestina napada na njega usmjerena na njegovo uklanjanje, po mogućnosti prije objavljivanja izvješća 18. ožujka, kako bi sinodalni put mogao prolaziti bez otpora.
Zapravo, oštre kritike usmjerene protiv kardinala Woelkija podudaraju se s obnovom sinodalnog puta – dvogodišnjim procesom koji je započeo u siječnju 2020. godine za rješavanje „ključnih pitanja” koja proizlaze iz krize zlostavljačkog svećenstva. Navodno s ciljem reforme Crkve u Njemačkoj, kritičari kažu da se proces više odnosi na usklađivanje Crkve sa svjetovnom kulturom, posebno u pogledu spolnog morala, strukture moći i rodne ravnopravnosti.
Među kritičarima njemačkog sinodalnog puta je i kardinal Gerhard Müller, emeritus prefekta vatikanske Kongregacije za nauk vjere, koji ga je okarakterizirao kao pokušaj „ispravljanja Božje riječi”.
Kardinal Woelki također je bio otvoreni kritičar puta unutar njemačke hijerarhije. U rujnu je upozorio da će „najgori ishod” biti ako „sinodalni put dovede do raskola” i da će „najgora stvar biti ako se ovdje stvori ‘njemačka nacionalna crkva’”.
Mnogo će ovisiti o tome kako će Papa odlučiti odgovoriti, ali čini se malo vjerojatno da će pokolebati većinu njemačke hijerarhije i njihove saveznike koji su odlučni u ‘guranju’ reforme sinodalnog puta.
Do sad je Papa uputio različite signale, uputivši upozoravajuće otvoreno pismo njemačkim biskupima u lipnju 2019. godine i izražavajući svoju „dramatičnu zabrinutost” zbog postupaka, izražavajući pritom zahvalnost za proces prošlog ljeta.
Kongregacija za biskupe i Papinsko povjerenstvo za zakonodavne tekstove također su u rujnu 2019. uputili pismo njemačkim biskupima, upozoravajući da njihov plan za izvođenje obvezujućeg sinodalnog postupka „nije ekleziološki valjan”. Čini se, barem do sada, da sudionici sinodalnog puta zanemaruju sve upute iz Vatikana.
Dokument o sinodalnom putu
Od iznimne važnosti je „Temeljni tekst” s pojedinostima jednog od četiri foruma sinodalnog puta, o reformi struktura moći u Crkvi, koji je prošli tjedan procurio u medije.
Izvješće na 66 stranica, koje je usvojila sinodalna radna skupina 3. prosinca, tvrdi da je Crkva u krizi i da su potrebne razne reforme, uključujući reformu struktura moći.
„Potrebne su konkretne promjene”, predlaže se u izvješću, uključujući uklanjanje „ograničenja pristup službama Crkve”.
Također se zahtijeva niz mjera usmjerenih na povećanje odgovornosti i, time, smanjenje rizika od zlostavljanja, uključujući „podjelu vlasti” koja bi omogućila nadglasavanje pojedinih biskupa. Zalaže se za veću sinodalnost (u osnovi kolegijalniju Crkvu), snažno laičko sudjelovanje i demokratizaciju Crkve te za transparentnost u donošenju odluka. Uz to, zalaže se za usklađenije pokušaje postizanja rodne ravnopravnosti, navodno sa „zajedničkim ciljem“ promicanja evangelizacije.
Ono što je najvažnije, dokument poziva da se obvezni svećenički celibat „preispita s obzirom na pastoralne izazove”, dodajući da bi se takva predložena promjena „trebala provesti glasanjem u Njemačkoj, a rezultate uputiti Apostolskoj stolici”, tako da se „različite pastoralne situacije mogu primijeniti na lokalne razine na različite načine”.
Ređenje žena izvješće vidi kao „pitanje moći i podjele vlasti”, a tvrdi da se „često postavlja pitanje” jasne odredbe pape sv. Ivana Pavla II. iz 1994. godine da žene ne mogu biti zaređene. Potrebno je, nastavlja se u izvješću, „ponovno povezati” Sveto pismo i tradiciju „sa znakovima vremena”. Sinodalni bi put, zaključuje se, također trebao provesti glasanje o pitanju ređenja žena u katoličko svećenstvo.
Jedan njemački svećenik, razgovarajući s Registrom pod uvjetom da ostane anoniman, opisao je dokument kao „glavni plan za protestantizaciju Crkve” i rekao da bi Crkva trebala više obratiti pažnju na ono što se „trenutačno sprema u Njemačkoj, a u protivnom ćemo imati reformacija 2.0.”
Kao i ostatak sinodalnog puta, o dokumentu će na kraju glasati puna skupština (biskup Bätzing potvrdio je da će se glasanje o sinodalnom putu održati u rujnu), ali prema Vatikanu, bez obzira na koji se zaključci i prijedlozi usvoje, oni neće biti obvezujući. Arhitekti sinode, međutim, misle drugačije i smatraju to obvezujućim za lokalnu Crkvu i potencijalno utjecajnim za Rim.
