Izbor papa Franje značio je značajan odmak od prethodnih papa. Iako talijanskog podrijetla, Papa dolazi iz Latinske Amerike i to je očito oblikovalo njegovu liberalniju perspektivu i opći svjetonazor. Njegovo iskustvo u Argentini– zemlji u kojoj su domorodačke zajednice jako patile– također može pomoći Papi u njegovom posjetu Kanadi sljedećeg tjedna oko pomirenja, dok se trudi popraviti mostove s tamošnjim domorodačkim zajednicama.
Iako se često primjećuje da Kardinalski zbor sve više odražava Papine liberalnije sklonosti i predstavlja pokušaj Pape da osigura svoje naslijeđe (znatnu većinu onih koji imaju pravo glasa u konklavi imenovao je Papa), to je sada očito manje europska stvar, što i možda i priliči Crkvi čije je članstvo sve više koncentrirano u Americi i na globalnom jugu.
Papa je nedavno najavio imenovanje 21 novog kardinala, od kojih je većina izvan Europe. Kardinalski zbor trenutačno se sastoji od 207 kardinala, od kojih su 116 izbornika. Od 27. kolovoza taj će broj narasti na 228 kardinala, od kojih će 132 biti izbornici za novog Papu. Osam novih kardinala bit će iz Europe, šest iz Azije, dva iz Afrike, jedan iz Sjeverne Amerike, a četiri iz Srednje i Latinske Amerike. Nakon što se ova posljednja grupa uspostavi, 40 posto članova s pravom glasa bit će Europljani, što je pad od 12 posto od 2013.
Papina imenovanja (uključujući nedavno najavljene kardinale) povećala su zastupljenost iz azijsko-pacifičke regije unutar Kardinalskog zbora s 9 posto u 2013. na 17 posto u 2022., dok je povećana zastupljenost subsaharskih afričkih katolika s 9 posto na 12 posto. Ove brojke uključuju kardinale koje je imenovao Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. Od novoimenovanih kardinala ili trenutno onih s pravom glasa, koje je papa Franjo imenovao, 34 posto su iz Europe, 22 posto iz Azije i Pacifika, 20 posto iz Latinske Amerike i Kariba, 13 posto iz subsaharske Afrike, 8 posto iz Sjeverne Amerike, a 2 posto iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
No dok su europski i sjevernoamerički katolici još uvijek više zastupljeni u Kardinalskom zboru (24 posto svih katolika živi u Europi i 8 posto u Sjevernoj Americi), nakon nedavnih imenovanja to vrijedi i za azijsko-pacifičke katolike (koji predstavljaju 12 posto svih katolika). Latinoamerički i karipski katolici te katolici subsaharske Afrike još uvijek su podzastupljeni. Otkako je Papa došao na dužnost, postotak latinoameričkih i karipskih katolika u kardinalskom kolegiju porastao je sa 16 posto na 18 posto, iako u toj regiji živi nešto manje od 40 posto svih katolika. U međuvremenu, 16 posto svih katolika živi u podsaharskoj Africi.
Ipak, ovaj pokušaj točnijeg predstavljanja neće proći nezapaženo među globalnim katolicima, iako se sama Europska Crkva sve više naginje prema konzervativno-nacionalističkoj srednjoj i istočnoj Europi, dok bi budući papa iz te regije mogao potaknuti kulturni rat koji je već u tijeku na starom kontinentu. No baš kao i s naporima da se dopre do domorodačkih zajednica, ili nedavnim potezima čišćenja vatikanskih financija stavljanjem svih ulaganja pod kontrolu posebnog odbora, čini se kako je sve ovo osmišljeno kako bi se osiguralo Papino nasljeđe dok on pogledava prema nasljedniku.
Pred Crkvom je izazov na koji način uravnotežiti različita tumačenja vjere među vjernicima i pomiriti različite predodžbe Crkve i ono što ona znači različitim katolicima u različitim regijama svijeta. Za mnoge katolike u srednjoj i istočnoj Europi, na primjer, Crkva je povezana s njihovom konzervativnom politikom i nacionalizmom. Za mnoge u Latinskoj Americi njihova je vjera povezana s Teologijom oslobođenja i socijalizmom.
Hoće li budući papa u međuvremenu nastaviti rad sadašnjeg pape na razvoju reprezentativnije i inkluzivnije Crkve? Štoviše, hoće li Crkva moći ostati tako relativno tiha po pitanju ugnjetavanja katolika i drugih kršćana u različitim dijelovima svijeta? Samo će vrijeme pokazati. Ali jedno je sigurno: kardinalski zbor se preuređuje na način koji odražava manje europsko, a više međunarodno svjetsko tijelo katolika.
