Biskupi Malte u dokumentu koji se slobodno može nazvati katastrofalnim, nekoliko se puta pozivaju na apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia, izravno odobravajući primanje Svete pričesti razvedenim i ponovno u civilnom braku ‘vjenčanim’ osobama – pod uvjetom da se osjećaju “u miru s Bogom”.
Za razliku od, recimo, argentinskog dokumenta o Amoris Laetitia koji barem, iako i o tome bi se moglo raspravljati, ostavlja dovoljno prostora za pravovjerno tumačenje, ali i širom otvorena vrata za zloupotrebe, malteški biskupi u svom dokumentu bez oklijevanje kažu: Sveta pričest je za svakog katolika koji se osjeća “u miru s Bogom”, a svećenici mu ne mogu odbiti zahtjev. Malteški biskupi su u stvari pozvali katolike koji su im povjereni (laike i kler podjednako!) da počine cijeli niz, objektivno gledajući, zlih dijela odnosno teških grijeha. To što je njihov dokument objavljen u L’Osservatore Romano, stvar čini još gorom.
Na svom blogu In the Light of the Law, ugledni profesor Kanonskog prava Edward Peters kratko analizira ovaj dokument:
1. Malteški biskupi su u potpunosti podlegli kanonski i ekleziološki pogrešnom mišljenju da procjena pojedinca o vlastitoj spremnosti za primanje pričesti (vidi c. 916) utječe na odluku svećenika o dijeljenju sakramenta (vidi c. 915). Danas bi svećenik u Malti za svakog pojedinca koji pristupi sakramentu trebao pretpostaviti da je taj “u miru s Bogom”. Objektivni dokazi o suprotnome jednostavno više nisu relevantni. Kanon 916 je time uništen, a kanon 915 praktički odbačen.
2. Čini se da malteški biskupi ne znaju što riječ “bračni čin” uopće znači. Oni smatraju da nevjenčane osobe mogu prakticirati “bračne” kreposti te da mogu odlučiti hoće li se upustiti u “bračne” čine. Glupost, a pošto dolazi od biskupa, neoprostiva glupost. Očito da nevjenčane osobe mogu stupiti u spolne odnose, ali katolički pastoralni integritet ne poistovjećuje takve seksualne radnje s fizički identičnim, ali uistinu bračnim seksualnim činom osoba koje su u braku.
3. Malteški biskupi, proširujući svoj dokument na sakrament pomirenja, u osnovi su svojim svećenicima uputili nalog da ne uskraćuju odrješenje rastavljenim i ponovno civilno ‘vjenčanim’ vjernicima koji odbijaju ispovjediti svoj “javni i trajni preljub” (KKC 2384). Nevjerojatno, ali takva direktiva ostavlja prostora za svetogrdnu ispovijed, pa čak i solicitaciju u ispovijedi (seksualno zlostavljanje pokornika od strane ispovjednika). Nijedan svećenik ne bi trebao imati ni jedno ni drugo na svojoj savjesti, a kamoli oboje.
4. Malteški biskupi su ovim dokumentom čak uspjeli dotaknuti i sakrament krštenja i svete potvrde, otvorivši mogućnost da rastavljeni i ponovno vjenčani budu kumovi, protivno uvjetima izrečenima u Kanonu 874, stavak 1., 3º. (Pogledajte CLSA Novi Comm (2001) 1062-1063.)
Postoje i drugi ozbiljni problemi s malteškim dokumentom, ali ovo gore navedeno trebalo bi biti dovoljno da se pokaže zašto je on, jednostavno rečeno, katastrofalan.
