Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI., preminuo je u Isusu Kristu, u četvrtak 10. svibnja 1928., u 32 godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katoličke organizacije koju je sam osnovao dr. Ivan Merz. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednog od velikih apostola laika XX. stoljeća.
Ovdje prenosimo u cijelosti članak bl. Ivana Merz pod naslovom Katolici i Politika (NEDJELJA, Sarajevo, 27.IV. 1924.,br. 17., str. 1-2)
„Nedjelja od 6. travnja o.g. donijela je mali izvještaj o jednom članku što je izašao u poluslužbenom glasilu Sv. Stolice L’Osservatore Romano. U njemu je izrečeno da su katolici pred Bogom obvezani birati onakve zastupnike koji će u sabornici braniti sv. Crkvu i kršćansko ćudoređe. Kako to? Jednom se kaže: Crkva se ne pača u politiku, a drugi puta ona nalaže vjernicima kakve će zastupnike birati. Nije li to očito protuslovlje? Nikako! Evo zašto:
Gospodin Bog osnovao je dvije ljudske zajednice i to jednu naravnu i vremenitu, a drugu vrhunaravnu i vječnu. Vrhunaravna je zajednica sv. Crkva kuju je ustanovio sam Isus Krist i njezina je zadaća voditi čovječanstvo vječnoj sreći. Drugu zajednicu, naravnu, nije Gospodin Bog osnovao na izravan način kao sv. Crkvu, već na neizravan način. On je, naime, učinio čovjeka društvenim bićem, a društvenost zahtijeva jednog poglavicu. Prva je društvena jedinica obitelj, a narod i država sastoje se iz bezbroja takvih društvenih jedinica. Potrebno je, dakle, jedno vodstvo, jedan autoritet koji će voditi sve ove naravne društvene jedinice, a to je društvena vlast. Zato razumijemo zašto Katolička Crkva naučava da je svaka vlast od Boga pa makar ona bila i u rukama bezvjernika.
Glavna je dužnost države brinuti se kako će ljudima biti dobro na zemlji i kako će ovdje steći vremenito blagostanje.
Gospodin Bog, koji je tvorac vrhunaravnoga reda (Crkve) i naravnoga reda (države), razdijelio je ljudski rod među dvije vlasti kojima se valja pokoravati. Razumijemo zašto je naš Spasitelj rekao: „Dajte Bogu što je Božje, a caru, što je carevo.“
To je vrlo mudro uredio i tako nas je uputio da je jedno od temeljnih načela svake akcije: podjela rada. Neka se Crkva ne miješa u gradnju željeznica i cesta, ali neka se država ne miješa u namještanje biskupa. Svako ovo društvo – Crkva naime i država – ima svoj djelokrug u kojem moraju biti neovisni. Ali što je ondje gdje se interesi sukobljuju, kao npr. kod ženidbe, kod škole? U takvim mješovitim pitanjima, koja spadaju istodobno u djelokrug Crkve, a i države – jer je ženidba sakrament, a za sakramente se brine Crkva, ali iz braka se rađaju vojnici, a to opet zanima državu – u takvim pitanjima Crkva ima prvu riječ. A zašto to? Nije li to nametanje? Nipošto; i to zato jer se država brine za zemaljsku, vremenitu sreću ljudi, a Crkva za vječnu. Vremenitost se mora podrediti vječnosti, kao što se tijelo, koje traje do sto godina, mora podrediti dušu koja je vječna.
Svaki je katolik istodobno član Crkve, a i države. On se mora pokoriti jednoj i drugoj i to državi u stvarima vremenitog, materijalnog blagostanja, a u pitanjima vječnog blaženstva, mora se pokoriti Crkvi. Traži li država nešto od njega što se protivi Božjim zakonima, on mora biti spreman proliti svoju krv i pokazati da treba više slušati Boga nego ljude.
Šta je napokon politika? Ona je znanost o dobrom upravljanju države. Svaka politička stranka tvrdi da bi ona znala bolje upravljati državom negoli koja druga. Mi katolici imamo čista i jasna načela u tome i znamo da svaka stranka, koja na primjer ne priznaje slobodu i neovisnost Crkve ili ne priznaje prirodno ćudoređe kao npr. Svetost obitelji, nerazrješivost braka, vjerski odgoj djece, nedjeljni počinak, ne valja. Katolici moraju prema tome potpomoći onu stranku ili one stranke, ako ih ima više, koje stoje na kršćanskim temeljima i koje će u saboru braniti ponajprije prava Crkve, prava vjernih katolika i po načelima Crkve raditi i za vremenito blagostanje države.
Sve te navedene stvari spadaju u vjeru i ćudoređe, a za ovo se mora brinuti Crkva. Evo u koliko se Crkva bavi politikom. Ali, evo u koliko se ona ne bavi politikom: Njoj je svejedno, bila monarhija ili republika, bilo petnaest ministarstva ili samo tri, gradile se željeznice ili parabrodi. To se sve tiče vremenitoga blagostanje, a Gospodin Bog je to stavio u djelokrug države. Ovakva se pitanja u običnom životu nazivaju imenom „politike“. I sada nam je jasno zašto Crkva uvijek tvrdi da je izvan politike i političkih stranaka.“
(iz: IVAN MERZ, SABRANA DJELA : Svezak 1.; Književnost-liturgija-Katolička akcija; Zagreb 2011.)
