Postoji katolička doktrina o manjem zlu koja se može sažeti u ove pojmove:
- Nikada se ne može apsolutno i izravno počiniti ni najmanje zlo;
- Radi izbjegavanja većeg zla, može se tolerirati manje zlo koje su počinili drugi, pod uvjetom da ga ne odobrava kao takvo i ima na umu postojanje većeg dobra kojem treba težiti.
Ova doktrina je fundament za orijentaciju u konfuznom vremenu u kojem se izgubila ideja o načelu: „Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu” (Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae I-IIae, q. 18, a. 4).
U svjetlu ovog načela, katolik nikada ne može glasovati za ili odobriti zakon o pobačaju, čak ni minimalizirani, ali može glasovati za kandidata koji nije apsolutni protivnik pobačaja. Zato je dopušteno američkom katoliku glasovati za Donalda Trumpa, čija su stajališta o pobačaju, kako primjećuje Edward Feser, daleko od željenog. Zapravo, Trump je za to da pobačaj ostane legalan u slučajevima silovanja, incesta i ugrožavanja majke, a državno ubojstvo samo tretira kao čisto proceduralno pitanje, koje se odnosi na vladu, središnju ili lokalnu, koja bi to trebala regulirati. Štoviše, platforma Republikanske stranke na konvenciji u Milwaukeeju (8. srpnja) nije uključivala referencu na nacionalnu zabranu pobačaja prvi put u četrdeset godina. Međutim, Trump ne smatra pobačaj ključnim pitanjem, za razliku od njegove protukandidatkinje Kamale Harris. Harrisov socijalistički i egalitarni program uključuje vraćanje ustavnog prava na pobačaj, koje je sadržano u presudi Roe protiv Wadea (1973.), a poništen odlukom Vrhovnog suda (od 24. lipnja 2022.). Štoviše, tijekom 2019. Kamala Harris je najavila da će raditi na usvajanju Zakona o jednakosti, kako bi se LGBT osobama zajamčili svi oblici prava (o toj temi pogledajte njezinu knjigu The Truths we hold. An American journey, Vintage, 2021., str. 112-120).
Demokratski potpredsjednički kandidat, Tim Walz, vodeći član Demokratske farmersko-radničke stranke Minnesote, je još više ljevičar od Kamale Harris. Unatoč medijskom inzistiranju na umjerenosti Kamale Harris, pobijede li demokrati u studenom, proces moralnog propadanja u Sjedinjenim Američkim Državama ubrzat će duo Harris-Walz, jedan od najprogresivnijih dua u povijesti ove zemlje.
Šteta je što Republikanska stranka nije uspjela iznjedriti nijednog boljeg kandidata od Donalda Trumpa, ali Kamala Harris svakako predstavlja najveće zlo koje treba izbjeći. Trump zaslužuje da ga se kritizira po mnogim točkama, ali nije pošteno pokloniti pobjedu Harris glasanjem za nju ili suzdržavanjem od glasanja.
Što se tiče međunarodne politike, pobijede li Kamala Harris ili Donald Trump, malo je vjerojatno da će biti puno promjena. Govori se da će se pod Trumpom Sjedinjene Američke Države odvojiti od Europe i NATO-a, ali to je pretjerana perspektiva. Kamala Harris pripada wilsonijanskoj školi (nazvanoj po Thomasu Woodrowu Wilsonu, predsjedniku Sjedinjenih Država od 1913. do 1921.); Trump pripada džeksonijanskoj školi (nazvanoj po Andrewu Jacksonu, predsjedniku od 1829. do 1837.). Prvi tvrde da Sjedinjene Države imaju moralnu dužnost širiti demokratske vrijednosti diljem svijeta; potonji vjeruju da Sjedinjene Države ne bi trebale nalaziti razlog za sukob u inozemstvu. Međutim, kako primjećuje povjesničar Walter Russell Mead, stajališta džeksonijaca slažu se s onima generala Douglasa MacArthura (1880.-1964.) da u slučaju rata „nema alternative pobjedi“ (The Serpent and the Dove. Povijest vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, Garzanti, Milano 2002., str. 17).
Tijekom prvog predsjedničkog mandata, Donald Trump slikao se u Ovalnom uredu s portretom predsjednika Jacksona iza sebe, čije su statue dospjele na nišan woke aktivista s optužbama da je rasist i robovlasnik. Jedan analitičar istaknuo je povezanost Trumpa i Jacksona u eseju objavljenom 2017. u časopisu Foreign Affairs. Potpredsjednički kandidat Vance, sa svoje strane, u intervjuu za New Statesman (14. veljače 2024.), istaknuo je da je Trumpov džeksonijaski pristup „mješavina ekstremnog skepticizma prema stranoj intervenciji, u kombinaciji s ekstremno agresivnim držanjem kada intervenira”. Sjedinjene Američke Države ne mogu voditi veliki međunarodni rat bez velike javne potpore, a kada ga jednom započnu, ne mogu ga samo tako zaustaviti.
Vanjska politika Kamale Harris svakako je više intervencionistička od Trumpove, no unatoč njegovim izolacionističkim tendencijama, republikanskom kandidatu američki nacionalni interes je prioritet. Je li kraj NATO-a i pad Europe pod rusku vlast u interesu Washingtona? Trump se želi usredotočiti na scenarij koji smatra najuznemirujućim za Sjedinjene Američkim Države, borba za Indo-Pacifik, ali Europa je ključno stožer američke moći. Bude li izabran, vjerojatno će pritisnuti Europu da u sebi pronađe ekonomske i vojne resurse za svoju obranu, ali je sigurno neće prepustiti njezinoj sudbini.
Demokrati optužuju Trumpa da ga podržava Putin, no glavni interes ruskog diktatora nije ni Trumpova ni Harrisova pobjeda, već destabilizirajuća situacija na američkom kontinentu koja mu olakšava planove širenja na istočnu Europu. Bauk građanskog rata, ili barem jakih unutarnjih napetosti, uvijek je živ u Sjedinjenim Američkom Državama, pa nije ni čudo da bi scenarij koji bi Putin preferirao bio onaj kolapsa američkog imperija sličnog onom sovjetskog carstva (1991.).
S druge strane, prava pomoć Putinu nije od Trumpa, već od svih onih koji su uvjereni da je rusko-ukrajinski rat posljedica legitimne reakcije Kremlja na američki imperijalizam. Ako bi to bila istina, Amerika bi bila glavni neprijatelj Europe, kao što je europska krajnja ljevica uvijek mislila prije i nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ipak, čini se očiglednim svakom čovjeku zdravog razuma da ekonomska i vojna ovisnost Europe o Sjedinjenim Državama ostaje manje zlo od situacije vazalstva Rusiji, koja i sama postaje vazalna zemlja komunističke Kine.
Prihvaćanje manjeg zla ne znači odricanje od većeg dobra, što nema nikakve veze ni s američkim liberalizmom ni s rusko-kineskim despotizmom.
Neotuđivi ideal je „uspostava svega u Kristu“, to jest obnova kršćanske civilizacije kakvu je Zapad poznavao u srednjem vijeku, ali odbačena radi ‘višeg stupanj savršenstva’. Sv. Pio X. pokazao je put: „Civilizaciju ne treba izmišljati, niti novo društvo graditi u oblacima. Ona je postojala i postoji: to je kršćanska civilizacija, to je katoličko društvo. Radi se samo o neprestanom uspostavljanju i obnavljanju u njezinim naravnim i božanskim temeljima, protiv oživljavajućih napada nezdrave utopije, revolta i bezbožnosti: Omnia instaurare in Christo (Ef 1, 10)” (Pismo Notre Charge Apostolique, 25. kolovoza 1910).
Roberto de Mattei
Izvor
https://rorate-caeli.blogspot.com/2024/08/catholics-and-us-presidential-elections.html#more
