Možda se Katolička Crkva i nalazi u kriznom vremenu, izjavio je nedavno nadbiskup Philadelphije Charles Chaput, O.F.M. Cap., no katolici su “privilegirani” jer u ova teška vremena imaju priliku pokazati istinu vjere.
“Lako je osjetiti da je toliko toga u što vjerujemo napadnuto ili zahvaćeno neizvjesnošću”, nastavio je nadbiskup. “Ali mislim da je ovo zapravo privilegirani trenutak, trenutak kada moramo dokazati tko smo i što stvarno vjerujemo.”
Njegovi komentari dolaze uslijed zabrinutosti zbog Amazonske sinode koja bi mogla biti prijetnja katoličkom nauku; optužbi o raskolu koji se odnosi na njemačku Crkvu i zbog samog pape Franje i njegovih najbližih suradnika; te očiglednog uklanjanja naslijeđa pape svetog Ivana Pavla II. u vatikanskim ustanovama pod trenutnim pontifikatom.
U svojim je primjedbama Chaput govorio o vjernosti Crkvi i svetosti, koju su pokazali sveti Franjo Asiški i sveti Josip, a koja je i danas potrebna.
„Crkva nije to. Crkva je ona“, rekao je Chaput, citirajući kako je sveti Ivan XXIII. Crkvu opisao kao mater et magistra, latinski “majku i učiteljicu.”
„Možemo voljeti svoju majku; ne možemo voljeti instituciju”, rekao je. „I dok Crkva ima institucionalne oblike, ona je uvijek puno više od ureda koji služe njezinom poslanju. Uvijek je puno više od grijeha svoje djece – bilo da se radi o papi ili biskupima ili svećenicima i laicima.”
“Vjernost katolika Crkvi, iz generacije u generaciju, čak i kad su njezine vođe bili zaluđeni ili slabi ili grješni – ta je vjernost ono što nosi Evanđelje kroz vrijeme”, rekao je Chaput. “Bez Crkve, Isus Krist ne može biti upoznat.”
“Dakle, vjernost Crkvi i vjernost njezinu učenju nisu oblici služenja”, dodao je nadbiskup, “oni su izbor za sudjelovanje u činu davanja života svijetu. Bez Crkve imamo samo svijet, a kao što je svaki veliki svetac dobro znao, svijet nije dovoljan da zadovolji glad našeg srca.”
Chaput je citirao svetog Franju Asiškog koji je također živio „u vrijeme velikog političkog nemira i duboke zbrke i korupcije u Crkvi“.
Iako je bio “uronjen u onaj svijet”, kaže Chaput, “Franjo je želio živjeti Evanđelje” sine glossa – bez sjaja, bez izgovora, bez interpretacija kako bi učenicima bilo lakše ili ugodnije.”
Sveti Franjo je bio “revolucionar u pravom smislu”, rekao je Chaput, “želeći od svoje braće radikalnu predanost svetosti.”
“Svet ne znači dobar, a ne znači ni pristojan”, rekao je Chaput, “iako su sveti ljudi uvijek dobri, a često su i simpatični.”
“Svetost dolazi od hebrejske riječi qados, što znači “osim”, rekao je. (Ako uzmemo semitsku riječ qōdeš za svetu stvar, svetost, vidjet ćemo da njezin korijen ima značenje odsjeći ili odvojiti, što će reći da je sveto upućeno na nadnaravno te odvojeno od profanoga te kao takvome nije mu dozvoljen pristup, osim pod određenim uvjetima koji zahtijevaju čistoću onoga koji mu se želi približiti. Op. prev.)
„Franjo je želio biti drugačiji, baš kao što je i Isus bio drugačiji. Franjo je želio živjeti u Božjoj prisutnosti, baš kao što je to činio i Isus. Želio je živjeti i djelovati na druge načine “osim” ovoga svijeta.”
Franjo je pokazao svetost ostajući “uvijek sin Crkve”, koji je “inzistirao na vjernosti i pokornosti Svetom Ocu i poštovanju prema svećenicima i biskupima … čak i onima koji su zbog svojih grijeha to nisu zaslužili.”
“Ono što je Franjo čuo od Isusa na križu u San Damianu nije bilo” zamijeni moju Crkvu “ili” izumi novu Crkvu “, nego “obnovi moju Crkvu”, rekao je Chaput, referirajući se na nadnaravno iskustvo sveca u San Damianu, gdje je Gospodin izazvao Svetog Franju da “obnovi Njegovu kuću.”
