Je li protivljenje ilegalnom useljavanju grijeh?
Da brzo odgovorim na gore postavljeno pitanje: Naravno da nije.
Ali slušajući većinu crkvenih vođa današnjice, katolik bi pomislio da je to jedan od onih grijeha koji vape u nebo za osvetom.
Zapravo, protivljenje tome je nalog i krepost Pravde i svete Ljubavi. Prije argumentiranja te naizgled proturječne izjave, potrebno je malo pozadine.
Za moderno društvo, prije gotovo ništa nije bio grijeh. Danas je gotovo sve. Novi katalog grijeha nije sišao s planine Sinaj, već s planine ljevičarske ideologije. Sinajske zapovijedi odnosile su se na stvari poput krađe, laganja, štovanje idola, izvanbračnog seksa i ubojstva. Danas te stvari više nisu interesantne.
Danas nema nacija. Samo jedan svijet. Više nema Amerikanaca, Samoanaca, Francuza ili Rumunja. Takva kulturna hegemonija je nisko zlo. Sada smo svi građani svijeta.
Ljudi zdrave pameti odmah prepoznaju ovu ludost. Nekada davno, najveći neprijatelj ovom gnostičkom ludilu bila je Rimokatolička Crkva. Stajala je poput moćnog stražara protiv svega što je uvredljivo za pravi razum (prirodni zakon) ili pravu religiju (božanske objave). Prema Chestertonovim riječima, “katolicizam je zdrav razum koji se propovijeda zemlji luđaka.”
Uvijek se moglo osloniti na Crkvu kako bi razmrsila zamršene stvari; pokazati svjetlo gdje je bila tama; ispraviti neispravljeno. Vikala bi nad grajom lažnih besmislica slatkim glasom stvarnosti. Dok bi se pali svijet oteo kontroli, ona je zadržala kontrolu. I zahvalna ljudska rasa sa zahvalnošću se naklonila pred njezinim staloženim razumom i blistavim pologom vjere.
Više ne.
Nemali broj njezinih pastira sada oponaša najgore sektore liberalne ljevice.
Postali su “luđaci”.
Vratimo se na prvotno pitanje: Što je s protivljenjem ilegalnoj imigraciji kao nalogu pravde?
Počnimo s Kompendijem socijalnog nauka Katoličke Crkve:
Narod ima temeljno pravo na postojanje, na vlastiti jezik i kulturu, kojima narod izražava i promiče svoju temeljnu duhovnu suverenost, oblikuje svoj život prema vlastitoj tradiciji i gradi svoju budućnost osiguravajući primjereno obrazovanje za mlađe generacija.
Ovu izjavu o pravdi u odnosu na nacije treba shvatiti u odnosu s Katekizmom Katoličke Crkve:
Političke vlasti, radi općeg dobra za koje su odgovorne, mogu podvrgnuti ostvarivanju prava na useljavanje različitim pravnim uvjetima, posebice u pogledu dužnosti useljenika prema zemlji u kojoj su ga usvojili. Imigranti su dužni sa zahvalnošću poštovati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ih prima, poštivati njezine zakone i pomagati u nošenju građanskih tereta. (#2241)
Dana 2. veljače 2001. papa Ivan Pavao II obratio se na 87. Svjetskom danu migracija, gdje je još jasnije istaknuo imperative pravde u pogledu useljavanja:
Visoko razvijene zemlje nisu uvijek u stanju asimilirati sve one koji emigriraju i da, iako Crkva snažno potvrđuje pravo na iseljavanje, korištenje takvog prava svakako treba regulirati, jer njegovo neselektivno prakticiranje može naštetiti i biti štetno za opću zajednicu, dobrobit zajednice koja prima migranta.
Ove autoritativne izjave naglašavaju ne samo pravo nacija da donose zakone koji ograničavaju imigraciju, već također naglašavaju da nacije imaju kao glavnu obvezu osigurati opću dobrobit prije svega vlastitih građana.
Što je sa svetim milosrđem? Za katolike, učenje svetog Tome baca svjetlo na ovu temu. Dok svi ljudi zaslužuju našu pomoć i milostinju, nemoguće je svim ljudima dati našu milostinju. Milosrđe posjeduje vlastiti red. Akvinski ih čini izrazito jasnima. Bi li otac kuće činio djelo milosrđa kad bi u svoj dom pustio dvadesetak ilegalnih imigranata dok istodobno zanemaruje svoju djecu? Ne. Jer bi u milosrđu iznevjerio one za koje je najprije vezan: svoju obitelj. Pod krovom ove lažne dobrotvorne ustanove krije se teški grijeh.
Kada sentimentalnost zamijeni milosrđe, nastaje kaos.
Dajte svijetu i katoličkim vjernicima potpuno i čvrsto učenje Katoličke Crkve. Ta su učenja izgradila zapadnu civilizaciju i učinit će to opet.
