Citius. Altius. Fortius. Latinski za „Brže. Više. Jače. ” Vrlo inspirativno.
Ovo je bio izvorni olimpijski moto, koji je predložio francuski dominikanac, fra. Henri Didon, a usvojio ga je njegov prijatelj, preporoditelj Olimpijskih igara u moderno doba, Pierre de Coubertin.
Promicanje istinske atletike uvijek je bio glavni cilj Olimpijskih igara. Barun de Coubertin primijenio je to na Grčku u objašnjenju prve moderne olimpijade: “Poznata je činjenica da su Grci tijekom stoljeća potlačenosti potpuno izgubili osjećaj za tjelesni sport.” Ne umanjujući njihove plesove i hrvanje, „ljudi u gradovima ne poznaju ništa drugo osim čitanja novina i nasilne rasprave o politici po stolovima taverni. Od Igara, pita on, “tko može reći hoće li, donoseći značajno povećanje energije među stanovnicima zemlje”, započeti novo razdoblje politike i gospodarske snage Grka?
Fra Didon se nadao da će Olimpijske igre doprinijeti širenju opće atletike i sporta, kao što je jasno iz njegovog obraćanja, “Moralni utjecaj atletskog sporta“, na međunarodnom olimpijskom skupu 1897.
Fr. Didon se proslavio uspješnim apostolatom među dječacima po Parizu, slično onome što je radio sv. Ivan Bosco. Četiri glavna etička učinka poticanja atletike mogla bi se sažeti u slijedeće točke:
Prvi je jednostavno povećanje razine tjelesne aktivnosti kod mladih osoba. Ovo je samo po sebi vrlo važno. On to uspoređuje s načelom da je čistoća vezana uz bogobojaznost: „Kad vidite djecu koja su inertna, fizički lijena, budite sigurni da su takvi i moralno, a kad vidite djecu aktivnu do točke turbulencije, budite sigurni da rastu kreposti u njima.”
Drugi je “duh borbenosti”, koji se uči kroz atletiku i sport. “Baš kao i kod većine djece”, primjećuje on, “može se primijetiti urođena lijenost koja se mora pobijediti po svaku cijenu, jer se ta lijenost širi po svim sposobnostima i uspavljuje, pa se u njima nalazi izvor kukavičluka. Dijete svoje prve korake počinje bojažljivo: čovječanstvo je prije svega prestrašeno i bojažljivo. Mora pokazati hrabrost, a za to je potrebno razviti duh borbenosti.” On rezimira: “U sportu dominira duh borbenosti, odnosno duh izvorne hrabrosti koja leži sakrivena u svakom djetetu.”
Treći učinak opisuje kao “snagu ili izdržljivost”, ali misli na snagu volje, sposobnost prihvaćanja strogosti i određenu čvrstinu. Studenti atletičari s kojima je radio “znaju se lišiti užitka, čak se i osuditi na oštar režim za višu svrhu”. Vjerovao je da atletiku i sport tjera ovisnost o užitku.
Četvrti je učinak, kaže, građanski, a to je dati studentima razlog za ujedinjenje. Kaže da je primijetio kako njegovi učenici stvaraju grupe na temelju klase, simpatija, obiteljskih odnosa i drugih razloga. No, kada su se zajedno formirali u istom timu pod zastavom svog tima ili škole, nadišli su te razlike i radili zajedno kao jedan.
Danas dvije trećine nacije koja najviše gleda Olimpijske igre ima problem pretilosti. Postali smo pasivni, ovisni o užicima i vezani za “sigurnost”. Nažalost, čini se da ni naš olimpijski program, niti televizijske igre ne doprinose moralnim svrhama kojima je fra Didon toliko težio nego se gura neka nova agenda (npr. ovdje).
