Ponovno oživljavanje tradicionalne latinske mise ne znači prihvaćanje “desničarske“ retorike, već povratak tisućljećima starim judeo-kršćanskim vjerovanjima koja su oblikovala zapadnu civilizaciju.
U New York Timesu nedavno je objavljen članak o sve većem broju američkih katoličkih obitelji koje gravitiraju tradicionalnoj latinskoj misi u potrazi za liturgijskim pravovjernošću i katoličkim iskustvom (vidi članak objavljen na Quo Vadisu ovdje). Oni idu na tridentsku misu, kako objašnjava novinarka Ruth Graham, unatoč tome što se papa Franjo protivi drevnom obredu, što je uvelike suprotno pomirljivom i pastoralno velikodušnom stavu koju su pokazali njegovi neposredni prethodnici, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.
Moja obitelj krenula je na tradicionalnu latinsku misu 2021. iz sličnih razloga koje su navele obitelji intervjuirane za članak. Ipak, moja reakcija na članak, za razliku od reakcije nekih katoličkih blogera i konzervativnih katoličkih pisaca, zvučala je malo manje kao da zahvaljujem Bogu, a malo više- kojim dobrom je objavljen u članak? S jedne strane, u vrijeme kada je Rim doslovno zabranio većini katoličkih župa oglašavanje zakazanih termina tradicionalnih latinskih misa u svojim crkvenim biltenima, posjetitelji latinske mise vjerojatno su zahvalni za besplatni publicitet The New York Timesa. S druge strane, intrigantno je da je drevna liturgija koja predstavlja „djelić sv. misa koje se izvode u sedamnaest tisuća katoličkih župa u Sjedinjenim Američkim Državama“ bila dovoljno važna da opravda mjesto na naslovnoj stranici.
Ipak, značajno je, ali ne iz razloga koji su bliski srcima tužnih tradicionalnih katolika zbog strogih ograničenja pape Franje za tradicionalnu latinsku misu i kod starijih prelata napuštanja temeljnog katoličkog nauka i zahtjevanje liturgijskih promjena u Novus Ordo mise.
Umjesto toga, pravi fokus se nalazi u trećem odlomku članka, gdje novinarka Graham opisuje ponovno oživljavanje latinske mise kao „dio rastuće desničarske struje unutar američkog kršćanstva“. Izvješće ne predstavlja netrpeljivi napad na „radikalno-tradicionalne katolike“ poput nedavnog “razotkrivanja“ članka u publikaciji The Atlantic, koji je toliko nečuveno odvratan da su izvorni naslov i naslovnica morali biti očišćeni. Grahamin stil i sadržaj daleko su suptilniji, sofisticiraniji i pronicljiviji. Ali temeljna poruka je uznemirujuća i svakako nije slavljenje tradicionalnog katolicizma.
Graham, koja izvještava o religiji za The New York Times, očito uzima odmak od profiliranja bijelih evanđeoskih kršćanskih “ekstremistima” i okreće se sve većem broju katolika koji pohađaju tradicionalnu latinske mise. Poput svoje braće i sestara evangelika, tradicionalni katolici vjeruju da je Biblija božanski nadahnuta Riječ Božja, drže se njezinih teoloških i moralnih istina i ispovijedaju da je Božji zakon vječan i nepromjenjiv. Jasno je da to čini tradicionaliste nepoželjnima i udaljenima od današnje kulture i političke elite, i stoga je potrebo ispitivanje toga fenomena.
Razlozi ponovnog oživljavanja tradicionalne latinske mise
Tradicionalna latinska misa nije nikakva novost. To je bio liturgijski oblik slavljenja Euharistije u svakoj katoličkoj crkvi diljem svijeta stotinama godina sve do revolucionarnih reformi Drugog vatikanskog sabora. Nakon toga, desetljećima je tradicionalna misa ostala u pozadini prije nego što je ponovno došla u središte pozornice tijekom pandemije. Ograničenja zbog COVID-a natjerala su mnoge katolike da idu na tradicionalno bogoslužje, gdje su znali da ih neće vrijeđati svećenici i vjernici. Ali tradicionalna misa nije samo više posjećena zbog COVID-a, nego se sve veći broj vjernika udaljava od Novus Ordo mise. Katolici su se osjećali sve više kao siročad zbog svojih duhovnih vođa, uključujući mnoge klerike, biskupe, starije prelate, pa čak i samog papu, čije je propovijedanje više u skladu s globalističkim think tankerima nego s katoličkim naukom.
Drevna liturgija sada cvjeta usprkos nemilosrdnim naporima pape Franje da uguši pokret kojem je njegovo papinstvo, više nego bilo koji drugi pontifikat od Drugog vatikanskog koncila, pomoglo procvatu nekih lokalnih zajednica. Stoga su, iz perspektive The New York Timesa, tradicionalni katolici posebno zbunjujuća skupina nepokornih vjernika; jer ne samo da se, poput evangelika, opiru popuštanju seizmički promjenjivoj kulturi i politici, nego isto tako odbijaju pokleknuti pod pritiskom od vlastitog pape, kojemu ipak ostaju bespogovorno poslušni.
Raznolikost vjernika koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu
Kategorizirati tradicionalne katolike je isto tako nezgodna stvar. Za razliku od bijelih evangelika, katolici koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu ne mogu biti grubo definirani kao etnoreligijska tradicija i stoga su manje moguće optužbe za rasizam i “bijelu puritansku odabranost“. Katolici u SAD-u su rasno i etnički različiti. Otprilike šezdeset posto odraslih katolika su bijelci, trećina su Hispanoamerikanci, a u manji postocima su Afroamerikanci, azijski Amerikanci i pripadnici drugih rasnih i etničkih skupina. Udio hispanoameričkih katolika narastao je do točke u kojoj među katolicima milenijske generacije ima otprilike isto toliko Hispanoamerikanaca koliko i bijelaca.
Tradicionalna latinska misa potiče tu raznolikost. Budući da je liturgija udaljena od suvremenih kulturnih utjecaja, bilo da se radi o glazbi, liturgijskom ruhu, jeziku (koriste se latinski, grčki i hebrejski) ili umjetnosti, dostupna je i posjećuju je ljudi svih etničkih pripadnosti, jezičnih i socioekonomskih pozadina. To je univerzalna Crkva u svom najboljem izdanju.
Katolici koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu još uvijek čine malu podskupinu od desetak milijuna američkih katolika. Postoje 594 sakralnih objekata u Sjedinjenim Američkim Državama na kojim se održava tradicionalna latinska misa i samo 64 sakralna objekta koja je nude isključivo. To znači samo devet mjesta za misu na latinskom jeziku na svakih milijun katolika. Također, Katolička Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama gubi katolike višom stopom od bilo koje druge denominacije, sa šokantnih 6,5 katolika koji napuštaju vjeru na svakog novoobraćenika.
Demografska promjena
Ipak, postoji dobar razlog zašto je The New York Times usmjerio pozornost na ovaj rastući pokret katolika koji karakterizira njihov društveni konzervativizam i pravovjerje. Podaci ankete, anegdotalni izvještaji i Grahaminoi vlastito izvješće pokazuju da tradicionalnu latinsku misu sve više pohađaju mladi, da dolazi sve veći broj velikih obitelji i sudionika koji nisu odgojeni kao katolici. Stoga, za razliku od mnogih katoličkih župa koje demografski izumiru, vjernici koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu su populacijski mlađi.
Šire političke implikacije ove značajne demografske promjene unutar Crkve su očite. Što katolici redovitije pohađaju sv. misu i daju prednost svojoj vjeri, to je vjerojatnije da će se vratiti tisućljećima starom judeo-kršćanskom nauku da je Bog stvorio muškarca i ženu i da „nas je stvorio u majčinoj utrobi”. Na primjer, dok pedeset posto katolika koji pohađaju bogoslužje jednom mjesečno ili godišnje kaže da bi Katolička Crkva trebala priznati brakove homoseksualnih parova, taj broj pada na trideset sedam posto među katolicima koji posjećuju crkvu jednom tjedno. Potpora je najniža među oženjenim katolicima/kinjama i hispanoameričkim katolicima. Preliminarna istraživanja sugeriraju da je među posjetiteljima latinske mise ta brojka samo dva posto.
New York Times je dopustio priču
Graham neargumentirano tvrdi da je tradicionalna misa „brand nove desne retorike… napose u nekim katoličkim zajednicama na Internetu” koji privlači mnoge katolike na latinsku misu. Čak je spomenula neka imena, uključujući popularnog katoličkog podcastera, autora i teologa Taylora Marshalla, kao i portal Church Militant, koji Graham odlučno odbacuje kao primjer „multimedijske stranice desnije desnice koja se protivi homoseksualnosti, pandemijskim COVID ograničenjima i papi Franji“.
Ipak, jedini smjer prema kojem se vjernici koji pohađaju tradicionalne latinske mise okreću je povratak evanđeoskoj poruci. Oni razumiju da su temeljna katolička vjerovanja tvorila tkivo zapadne civilizacije od potpisivanja Milanskog edikta od strane rimskog cara Konstantina u četvrtom stoljeću do današnjih vremena, kada se kultura tako besmisleno pomaknula ulijevo da pridržavanje Božjeg moralnog zakona iznenada predstavlja “radikalnu desnicu”.
Naravno, srž problema je da što više katolika redovito posjećuje sv. misu, to više ne odobravaju “katoličkog” predsjednika Joea Bidena. Što više katolika ponovno otkriva svoju vjeru, što je sve manje pristaša globalističkog kulta smrti i kulture klimatskih promjena, a čak ni papa Franjo ne može učiniti ništa po tom pitanju. Tradicionalni katolici mogu se zadovoljiti misleći kako je tekst izraz Grahamine velikodušnosti i, poput National Reviewa, biti radosni zbog, zaista, izvrsnih fotografija. Ali ako iskreno misle da se urednici New York Timesa raduje zbog svega ovoga, grdno se varaju.
