Velik dio trenutnih rasprava o klimatskim promjenama nije motiviran kršćanskom brigom gospodarenja prirodom, već snažnim protukršćanskim, ideološkim, beznadnim i neutemeljenim neistinama. Predviđanja tijekom zadnjih desetljeća bila su krajnje netočna, od upozorenja da će nacije biti izbrisane porastom razine mora do toga da ljudi imaju manje od deset godina da spase planet (prije više od dvadeset godina). Polarni medvjedi su još uvijek s nama.
Tinejdžerska “zvijezda“ Greta Thunberg je 2019. u svom govoru svjetskim čelnicima, poručila da su „oči svih budućih generacija uprte u vas političare i ako nas odlučite iznevjeriti, kažem da vam nikada nećemo oprostiti, nećemo dopustiti da se izvučete s ovim…”.
Ovo je duboko protukršćanski način govora. Nema oprosta, nema potrebe za zazivanjem Božje milosti da izliječi našu slomljenost, i nema priznavanja Božje providnosti koja podržava sve stvoreno. Neki se sad obraćaju i Svetom Ocu, ne bi li od njega dobili podršku za svoju stvar, unatoč tome što prije nisu pokazivali interes za ostala papina tj. kršćanska učenja.
Ono što pokreće veliki dio ove ideologije je nešto sasvim drugačije od kršćanskog upravljanja prirodom. To je cijeli novi svjetonazor, sa svojom vlastitom teorijom pravde, ljudskih prava, imigracije, humanosti, demokracije, dobra i zla.
Klimatski alarmizam predstavlja jednu od mnogih maski koje na Zapadu nose oni koji žele uništiti našu judeo-kršćansku kulturu, a katolici (osobito mladi katolici) mogu lako postati dio tog ekstremizma koji ih poziva da markiraju nastavu, izvikuju parole o tome kako neće imati djecu i da postanu vegani.
Stuart Basden, suosnivač organizacije Extinction Rebelliona (XR), otkriva pravu namjeru iza rastućih zahtjeva klimatskih aktivista: „Ovdje sam da kažem kako naša organizacija nije prvenstveno osnovana zbog klime. Klimatski slom simptom je toksičnog sustava koji je zarazio i zagadio način na koji se odnosimo jedni prema drugima… pogoršao se kada se europska “civilizacija“ proširila svijetom kroz okrutnost i nasilje tijekom posljednjih šest stotina godina kolonijalizma… kulturni mitovi opravdavali su užase… vrijedi imenovati neke od ovih konstruiranih zabluda: zabluda o bjelačkoj nadmoći… zabluda o patrijarhatu… zabluda o eurocentrizmu… zabluda o hetero-seksizmu/heteronormativnosti… zabluda o klasnoj hijerarhiji”.
Problem s velikim dijelom retorike o klimatskim promjenama je taj što ne počinje s priznanjem Boga kao stvoritelja svih stvari. Naša obveza da čuvamo i razborito koristimo okoliš proizlazi iz spoznaje da je sve Božji dar, kojem dugujemo naše štovanje i zahvalu, a ne zato što je okoliš nekakvo božanstvo.
Razum nam omogućuje da razmotrimo i namjeravane i neželjene posljedice predloženih radnji za borbu protiv klimatskih promjena i one neće nužno dovesti do univerzalnog dogovora. Istina je da je Sveti Otac izrazio oštro mišljenje o klimatskih promjena, ali to se ne bi trebalo koristiti za maltretiranje onih katolika kojima to nije prioritet.
„Posebno nam je naloženo da poštujemo prosudbe o ovom pitanju onih koji vrše svetu službu u Crkvi“, rekao je vlč. Jeffrey Kirby. „Međutim, nismo prisiljeni složiti se s takvim prosudbama ili mišljenjima. Slobodni smo razilaziti se (ili čak osporiti) razborite prosudbe ili teološka mišljenja drugih, čak i onih koji vrše najviše službe u Crkvi”.
Crkva nema autoritet u području prirodoslovnih znanosti, pa papine riječi, iako su vrijedne, ne mogu obvezivati našu savjest u stvarima izvan vjere i morala. Ono što nije izvan vjere i morala spada u nauk o osobnoj svetosti koji bi, ako bi se poslušao, nužno pomogao obnoviti izgubljeni sklad palog svijeta u kojem živimo. Budući da nam je Bog kao stvoritelj svega dao Crkvu da nas vodi, ne treba čuditi da, kada zanemarimo njezine zakone, cijelo stvorenje pati.
Daleko od rasprave na makro razini o fosilnim gorivima i obnovljivoj energiji, katolici bi mogli učiniti puno više za okoliš bez potrebe oslanjanja na klimatske aktiviste, jednostavno sljedeći savjet svetog Ivana Pavla II. da „postanu ono što jesu”.
Vjerni katolici oduvijek su se suzdržavali od mesa petkom, mnogo prije nego što je započela sekularna kampanja „Ponedjeljak bez mesa”. Nadalje, proročanski glas Crkve govorio je 1968. protiv upotrebe umjetne kontracepcije kao teškog moralnog zla koje će zajamčeno nanijeti duboku štetu svakoj kulturi koja je prihvati – a sada znamo da je su takva sredstva štetna za čovjeka, pa i za okoliš.
Iako postoje oni koji tvrde da je zagađenje okoliša uzrokovano kontrolom rađanja, cijena koju je vrijedno platiti kako bi se smanjila populacija, ipak zbog toga postoji stvarna kriza smanjenja populacije u razvijenim zemljama, a stručnjaci oglašavaju uzbunu zbog pada nataliteta. Štoviše, nijednu ekološku krizu ne mogu riješiti ljudi koji nisu vični samokontroli. Ozbiljno shvaćanje crkvenog nauka o kontracepciji ne samo da izbjegava onečišćenje uzrokovano korištenjem umjetne kontracepcije, ono također pomaže u razvoju discipline potrebne za izbjegavanje vrste ekscesa koji vode ekološkoj katastrofi.
Na ovoj mikro-razini osobne svetosti bilo koja bi se rasprava o okolišu mogla plodonosnije odvijati. Ne možemo poticati žrtvovanje konkretnih osoba pred apstraktnim ciljevima u našim glavama. Kao što Peter Kreeft kaže: „Daleko je lakše reći da volite čovječanstvo nego voljeti neugodnog, smrdljivog, teškog susjeda koji je uz vas“. I mnogo je lakše glasno demonstrirati ispred sjedišta državnih institucija, baciti boju na sliku Van Gogha i kazniti najsiromašnije visokim porezom na ceste, nego tiho vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa.
Stoga, mogu reći da se nazivam kršćaninom, u vremenu Sadiquovih (gradonačelnik Londona) prijedloga da se prošire zone grada u kojima će biti zabranjena vožnja automobilom, i ono što želim reći svakom beznadnom aktivistu za zaštitu okoliša na kojeg naiđem je: „Želiš spasiti planet? Prestani se boriti i postani katolik”.
