Bez obzira na to je li slušatelj oduševljen ili razljućen najnovijim vatikanskim tekstom, praktična posljedica je val zbrke u krvotoku Crkve na Božić – dobu određenom za radost, ali sada isprepleteno frustracijama, sumnjama i sukobima…
Jedan od standarda koje Crkva koristi za mjerenje kvalitete svojih vođa je jednostavna rečenica iz Svetog pisma: “Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira” (1 Kor 14,33). Tako je bilo i za vrijem svetoga Pavla. Tako je i sada. Tako je i za mjesne pastire i biskupe, uključujući rimskog biskupa. Zbunjenost među vjernicima često može biti stvar nevinih pojedinaca koji čuju, ali ne razumiju Riječ. Zbunjeno podučavanje je, međutim, druga stvar. To se nikad ne može ispričati. Prenošenje kršćanske istine zahtijeva razboritost i strpljenje jer ljudi nisu strojevi. Ali također zahtijeva jasnoću i dosljednost. Namjerna ili stalna dvosmislenost – sve što potiče nesporazum ili izgleda kao da ostavlja prostor za objektivno grešno ponašanje – nije od Boga. A to neizbježno rezultira štetom za pojedinačne duše i za naš zajednički crkveni život.
Ovo spominjem s razlogom. Moj protestantski prijatelj, povjesničar koji proučava reformaciju, poslao je svojim prijateljima katolicima poruku da je “Franjo pokrenuo kaos u vašoj zajednici”. Referirao se na tekst Fiducia Supplicans (“O pastoralnom značenju blagoslova”). Rimski Dikasterij za nauk vjere, na čelu s kardinalom Victorom Manuelom Fernándezom — bliskim suradnikom pape Franje — upravo ga je toga dana objavio. Dokument je dvosmjerna vježba u istovremenom potvrđivanju i potkopavanju katoličkog učenja o prirodi blagoslova i njihovoj primjeni na “neregularne” veze. I to je brzo protumačeno kao značajna promjena u crkvenoj praksi.
Homoseksualci i njihovi zagovornici su Papinu odluku pozdravili su kao značajnu pobjedu, koji je opisuju kao gestu otvorenosti i pastoralne brige, te podsjetnik da se institucija čija se starost mjeri tisućljećima može promijeniti.
Gdje početi?
Prvo, ključna uloga pape je ujediniti Crkvu, a ne podijeliti je, osobito po pitanjima vjere i morala. Također mu je dužnost ujediniti biskupe, a ne dijeliti ih.
Drugo, bitna zadaća župnika punog ljubavi jest ispravljati, ali i pratiti. Blagoslovi trebaju ohrabrivati, ali i, kada je potrebno, izazivati. Osobe u istospolnim i drugim izvanbračnim spolnim zajednicama trebaju izazovnu pratnju Crkve. Pape, biskupi, svećenici i đakoni pozvani su svojim zvanjima biti proroci, ali i pastiri. Čini se da papa Franjo često razdvaja ove uloge, dok je sam Isus uvijek utjelovljivao obje u svojoj službi. Njegove riječi ženi uhvaćenoj u preljubu nisu bile samo “Grijesi su ti oprošteni”, nego i “Idi i ne griješi više.”
Treće, odnosi koje je Crkva uvijek smatrala grešnima sada se često opisuju kao “nepravilni”. Ovo kastrira stvarnost moralno defektnog ponašanja i dovodi do zabune o tome što možemo, a što ne možemo nazvati “grijehom”.
Konačno, dok dokument zapravo ne mijenja crkveno učenje o braku, čini se da mijenja crkveno učenje o grešnosti istospolnih aktivnosti. Brak nije poanta Fiducia Supplicans. Njegova poanta je moralna priroda istospolnih zajednica, a to je ključna razlika.
Biskupi su objavili izjave u kojima ponavljaju katoličko učenje o pitanjima ljudske seksualnosti i istospolnih odnosa. Nigerijski biskupi naglasili su da “u Crkvi ne postoji mogućnost blagoslova istospolnih zajednica i aktivnosti” jer bi one “išle protiv Božjeg zakona [i] učenja Crkve”. I već su se pojavile neke oštroumne kritike vatikanskog dokumenta. Drugi su u pripremi. Ali svi takvi komentari nastoje ublažiti već učinjenu štetu. Bez obzira na to je li slušatelj oduševljen ili razljućen najnovijim vatikanskim tekstom, praktična posljedica je val zbrke u krvotoku Crkve na Božić – dobu određenom za radost, ali sada isprepleteno frustracijama, sumnjama i sukobima.
Kao odgovor na protivljenje dokumentu, papa Franjo rekao je vatikanskom osoblju da je
”važno nastaviti napredovati i rasti u svom razumijevanju istine. Bojažljivo pridržavanje pravila može dati dojam izbjegavanja problema, ali samo na kraju šteti službi koju je Vatikanska kurija pozvana pružiti Crkvi”, rekao je.
“Ostanimo budni protiv krutih ideoloških pozicija koje nas često, pod krinkom dobrih namjera, odvajaju od stvarnosti i sprječavaju da idemo naprijed”, rekao je Papa. ”Umjesto toga pozvani smo krenuti i putovati, poput mudraca, slijedeći svjetlo koje nas uvijek želi voditi dalje, ponekad neistraženim stazama i novim cestama”.
Prigovori o “krutim ideološkim pozicijama” sada su zadani odgovor Svete Stolice na bilo kakvu opravdanu rezervu ili iskrenu kritiku njezinih postupaka. Svaki papa ima osobne simpatije, antipatije i ogorčenja. To je priroda čovječanstva. Kao što sam drugdje rekao, i to često, papa Franjo ima važne pastoralne snage koje trebaju našu molitvenu podršku. Ali njegovo javno prigovaranje umanjuje dostojanstvo Petrove službe. Također zanemaruje kolegijalno poštovanje prema braća biskupima koji dovode u pitanje trenutni smjer Vatikana. I opet, nije od Boga. Karakterizirati vjernost katoličkom vjerovanju i praksi kao “strašljivo pridržavanje pravila” je neodgovorno i lažno. Vjernici zaslužuju bolje od takvog tretmana. Također je vrijedno napomenuti da spuštanje “neistraženim stazama i novim cestama” može lako odvesti u pustinju, a ne u Betlehem.
Tijekom prošlog desetljeća, dvosmislenost u određenim pitanjima katoličke doktrine i prakse postala je obrazac za trenutni pontifikat. Papina kritika američkih katolika prečesto je bila nepravedna i neinformirana. Velik dio Njemačke Crkve zapravo je u raskolu, ali Rim je prvo nerazborito tolerirao njemački “sinodalni put”, a zatim je reagirao presporo da bi spriječio negativne rezultate. U vrijeme kada su očinstvo i muško kršćansko duhovno vodstvo u krizi, Sveti je Otac zatražio od svoje Međunarodne teološke komisije da radi na “demaskulinizaciji” Crkve. Najhitniji izazov s kojim se kršćani suočavaju u današnjem svijetu je antropološki: tko je i što je ljudsko biće; imamo li neku višu svrhu koja jamči naše posebno dostojanstvo kao vrste; jesmo li išta više od neobično pametnih životinja koje se mogu samostalno osmisliti i redefinirati i unaprijediti. Pa ipak, naš fokus za 2024. je bila sinoda o sinodalnosti.
Izgovaranje ovih stvari, naravno, potaknut će tvrdnje o “nelojalnosti”. Ali prava nelojalnost nije kada govorite istinu s ljubavlju. A ta riječ “ljubav” nije neki slobodno lebdeći balon dobre volje. To je prazna ljuštura bez istine koja bi je ispunila. U Brazilu 2013. godine, Sveti Otac je potaknuo mlade da „prave nered“. To se dogodilo na načine koje papa sigurno nije namjeravao. Ali na kraju, pastoralni vođe su odgovorni za svoje riječi i svoja djela. Jer, kao što je sveti Pavao davno rekao, “Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira.”
Charles J. Chaput, O.F.M., philadelphijski nadbiskup u miru
