Knjiga „Mistična strast: duhovnost i senzualnost“ kardinala Victora Manuela Fernándeza

Knjiga „Mistična strast: duhovnost i senzualnost“ kardinala Victora Manuela Fernándeza – potpuni prijevod 7., 8. i 9. poglavlja

Godine 1998. Victor Manuel Fernández objavio je knjigu pod naslovom „La Pasión Mística: espiritualidad y sensualidad“ [hrv. „Mistična strast: duhovnost i senzualnost“], koja podsjeća na njegovu drugu knjigu: „Iscijeli me svojim ustima: Umjetnost cjelova“ (prema autorovu priznanju napisana kao srednjoškolski vodič).

Njega knjiga „Mistička strast: duhovnost i senzualnost“ sadrži blasfemičnu, skoro pornografsku interpretaciju mistike i duhovnih iskustava ekstaze. Pravovjerni vjernici, kojima je stalo do dobra Crkve, pronašli su njegovu knjigu, koja nikad nije doživjela veliku naknadu, i učinili je dostupnom.

Poglavlja 7., 8. i 9. smo za Vas, naše čitatelje, u cijelosti preveli i možete ih pročitati u nastavku teksta, ali navest ćemo nekoliko napomena prije toga.

U 6. poglavlju knjige Fernández se usudio dodati svjedočanstvo 16-godišnje djevojke koja mu je otkrila svoje ‘erotično mistično iskustvo’ s Isusom:

„Pokušat ću opisati svojim jadnim riječima iskustvo ljubavi, strastven susret s Isusom koji mi je ispričala šesnaestogodišnja tinejdžerka: ‘Milujem ti lice, Isuse, i dolazim do tvojih usta. […] Milujem ti usne, a ti mi u neviđenom naletu nježnosti dopuštaš da ih nježno poljubim. […] Tada milujem tvoje nježne noge, koje mi se čine savršeno isklesanim stupovima, punim snage i vitalnosti. Mazim ih, ljubim…’. (str. 59; 61-62).

Informacije o ovom tekstu iz 1998. istodobno se objavljuju na brojnim katoličkim mrežnim stranicama diljem svijeta, radi potvrde teološke nekompetentnosti voditelja Dikasterija za nauk vjere.

Vatikanski stručnjaci smatraju da je Fernández pisac iz sjene postsinodalne apostolske pobudnice „Amoris Laetitia“ i glavni sastavljač odgovora na nedavnu dubia kardinala, kao i Deklaracije „Fiducia Supplicans“. Tekstovi kardinala Fernándeza mogu se uzeti kao pseudo-mistična opravdanja za postupke o. Rupnika i drugih zlostavljača.

Victor Manuel Fernández: „Mistična strast: duhovnost i senzualnost“ (1998.)

Poglavlje 7.

Orgazam muškarca i žene

Ovdje se pitamo je li to mistično iskustvo, u kojemu Bog preuzima cijelo biće, zapravo vrsta ‘mističnog orgazma’ koju svaka osoba doživljava prema vlastitoj spolnosti. Odnosno, ako to muškarac doživljava kao muškarac, te ako žena doživljava to kao žena. Za to trebamo prvo pogledati kako muškarci i žene doživljavaju orgazam i koja je razlika između muškog i ženskog orgazma.

Inače, žena spolni čin bez ljubavi smatra vrlo nezadovoljavajućim i potrebni su joj odgovarajući uvjeti za postizanje osjećaja uzbuđenosti, što je rjeđe kod muškaraca. Ženu, manje od muškarca, privlači gledanje fotografija koje sadrže nasilne scene spolnih čina, slike orgija i tako dalje.

To ne znači da se žena osjeća manje uzbuđenom gledanjem nasilne pornografije, već da manje uživa i cijeni je; i, u nekim slučajevima, uzrokuje njezin strah. Žena više uživa u milovanju i poljupcima, a prije penetracije muškarac se mora poigrati s njom. No njega, ukratko, više zanima vagina nego klitoris.

U trenutku orgazma muškarac obično agresivno dahće; a žena, umjesto toga, djetinjasto uzdiše ili uzbuđeno (ili nerazumljivo) govori.

Ne zaboravimo da žene imaju bogat venski pleksus oko vagine, koji održava dobar protok krvi nakon orgazma. Zato je žena obično nezasitna. Žena se mora osloboditi začepljenosti u zdjelici, a nakon orgazma možda želi nešto više. Žena zahtijeva više vremena, više posvećenosti. Njoj je potreban muškarac da joj pruži nešto dodatno nakon što je postigao vlastito zadovoljstvo, koje se događa u činu ejakulacije i nakon čega muškarac ostaje zadovoljan i iscrpljen. Završava, i prelazi na nešto drugo, kao da je iznutra ostao prazan. Nakon ejakulacije želi se odmoriti ili potraži odmor negdje drugdje. Žena, s druge strane, ostaje nepomična, u mješavini odmora i radosti u kojoj je potrebno pažljivo društvo voljene osobe. Kad muškarac doživi vrhunac, njegov interes za ženu naglo pada, iscrpljen je, a ona ga treba više nego ikada. Prije ejakulacije muškarac se silno trudi, a u procesu prema orgazmu sve je više gospodar situacije, sve dok ne dođe do trenutka kad mu se ona potpuno preda, i time prestane biti gospodar nad samim sobom i izgubi svijest o svojoj slobodi. Zato se žena, duboko u sebi, boji potpunog posjedovanja i ne prihvaća uvijek lako to sebedarje. Ima mračno poštovanje prema muškoj moći i uznemirava je nasilna pornografija.

Muškarac koji proizvodi spermu, sposoban je uživati u više žena, dok žena koja proizvodi malo jajnih stanica i samo u određenom vremenskom razdoblju više cijeni sigurnu intimnost. Ona daje cijelu sebe za svako dijete začeto u njenom tijelu, dok ono može oploditi još stotine ženskih utroba (maternica).

Ali ne zaboravimo da na hormonalnoj i psihološkoj razini ne postoji prava iskonska muževnost ili prava iskonska ženstvenost.

Zapitajmo se sada pojavljuju li se te posebnosti muškaraca i žena u činu orgazma na neki način i u mističnom odnosu s Bogom.

Mogli bismo reći da je žena spremnija prepustiti se Bogu i stoga je otvorenija religioznom iskustvu. Možda je to razlog zašto žene prevladavaju u crkvama.

Ali govoreći na ovaj način, zapravo tvrdimo da je mistično iskustvo karakteristično žensko i stoga bi bilo zabranjeno karakternom jakim muškarcima. I ovo pitanje tjera nas da preispitamo što je to što nazivamo muževnim i trebamo li doista poistovjetiti muževnost s aktivnom tendencijom koja nastoji posjedovati žene. Ne poznajemo li situacije u kojima je izrazito ženstvena žena sposobna potpuno zaposjesti i dominirati muškarcem? Papa Ivan Pavao II., u svom dokumentu o dostojanstvu žene, govori o svojevrsnoj ‘superiornosti’ žena zbog njihove sposobnosti obuzdavanja i uzdržavanja muškarca:

„Moralna snaga žene i njezina duhovna sila povezana je sa sviješću da je njoj Bog na poseban način povjerio ljudska bića… Iz te svijesti i tog povjerenja izvire moralna snaga žene… Ta svijest i taj temeljni poziv upućuju ženu na dostojanstvo koje je primila od samog Boga, i to čini ženu ‘jakom’ i učvršćuje njezin poziv… (“savršena žena”) postaje nezamjenjiv oslonac i izvor duhovne snage za druge ljude, koji uočavaju velike energije njezina duha“ (Apostolsko pismo „Mulieris Dignitatem“, 30, d.f).

Jean Boudrillard tvrdio je sljedeće: muškarac je stvorio svoje institucije i moć radi suprotstavljanja superiornim izvornim moćima žene, posebice njezinoj plodnosti, njezinoj snazi intuicije i zavođenja te njezinoj ustrajnosti. Dakle, ne čini se utemeljenim govoriti o muškarcu koji dominira, onome koji drži uzde.

Međutim, trebamo poći od ovog: Bog ima beskrajnu moć i nadnaravnu kreativnost, tako da se može prilagoditi psihologiji svakog pojedinog ljudskog bića i može svakom čovjeku dati iskustvo puno ljubavi, susret koji će čovjeka potpuno obuzeti, tijelo i dušu, i pritom neće kršiti mušku ili žensku psihologiju. Ali uvijek će biti potreban stav prijemljivosti (otvorenosti).

Zapravo, u svakoj pravoj ljudskoj ljubavi (odnosu), zahtijeva se od oboje, svakog na svoj način, otvorenost. Ako muškarac nije otvoren i samo želi biti aktivan i dominantan, ne može u potpunosti doživjeti bogatstvo ljubavi. Dakle, Bog koristi taj receptivni aspekt, koji ne nedostaje čovjeku, za postizanje iskustva ljubavi – kakvo On ima. Zapravo, svaki je čovjek iskusio kako je to biti otvoren i ovisan o drugoj osobi, kad je ostao spokojan u naručju svoje majke. S druge strane, također se može dogoditi kod žena, vjerojatno iz straha, opovrgavanje stava otvorenosti i opiranje božanskoj ljubavi. Stoga je još jednom ponoviti kako svatko tko želi doživjeti potpuno sretno iskustvo božanske ljubavi, treba od Boga moliti milost dopuštenja da bude ljubljen. Naime, Carlo Carretto, čovjek izrazito muževnog karaktera, analizira svoj susret s Bogom. Tvrdi da se tada osjećao kao samouvjerena djevojčica, što mu nije smetalo ili niti se protivilo njegovim najdubljim sklonostima, nego je bilo slatko i divno:

„U dvadeset i trećoj godini, kad me Bog ispunio svojim Duhom, moj odnos s Njim potpuno je promijenio moj život… Bog je intervenirao kao ljubavnik. Isprva se činilo kao nešto tako lijepo i tako toplo da sam na to gledao kao na sentimentalnu pretpostavku… Bojao sam postati žrtva jeftinog romantizma… Ali nije bilo tako. Intimnost koju mi je pružio bila je tako istinita, tako jaka, ostavila je trag, a on nije ostavio traga nikakvoj mogućoj sumnji… Nikada neću zaboraviti prodor Njegova Duha u mene. Bila je to doista pojava ludog ljubavnika, koji je od mene tražio odaziv… Tada sam iz iskustva shvatio da svakoga od nas, čak i ako je muškarac, Bog zove kao da je žena. Kad sam s njim kod kuće, ušuškam se uz njega kao djevojčica koja od njega sve očekuje i bez pretvaranja o znanju svega… Sva duhovnost biblijskog muškarca je zapravo ženstvenost: otvorenost, dostupnost, čekanje, želja za malenošću, služenje, klanjanje… Iz nekog razloga žene su najspremnije na ono što je religiozno („He buscado y he encontrado“, 1985., str. 59-61.70).

No, recimo točnije, u mističnom iskustvu Bog dotiče ono najintimnije središte ljubavi i zadovoljstva, središte u kojemu nije bitno jesmo li muškarac ili žena. A u tom centru svi smo otvoreni i živimo iskustvo u kojem nismo u potpunosti gospodari nad nama samima. Zbog toga znanstvenici smatraju da se razlike između muškaraca i žena osjećaju u fazi prije orgazma, ali ne toliko u samom orgazmu, gdje razlike između žene i muškarca više nisu tako jasne i čini se nestaju.

Stoga možemo reći da je u mističnom iskustvu ono što Bog dotiče središte ljubavi o koje se čovjek jedino može osloniti. Jer čovjek nije svemogući Bog, već stvorenje, i zato je najintimniji dio njegove stvarnosti ovisnost, to je “primanje” bivanja, to je življenje od Boga čak i ako ga ignorira. Upravo iz tog razloga, u mističnom iskustvu izrazito je aktivan Bog. Stvorenje, bilo muškarac ili žena, uživa u potpunoj ovisnosti o Bogu punom ljubavi, u tome što mu se s pouzdanjem ‘daje ljubiti’. Upravo je to veliki duhovni korak.

Očito, mogu postojati određene sekundarne karakteristike koje pokazuju da muškarac to doživljava na drugačiji način od žene, ali to ne mijenja bit iskustva, gdje su i muškarac i žena u osnovi receptivni (otvoreni). I samo zato što pristaju primati od Njega, ovise o njegovom ljubavnom impulsu, mogu se i osjećati aktivnima, mogu osjećati osobno i kreativno sudjelovanje u tom iskustvu ljubavi. U isto vrijeme, oni doživljavaju taj božanski dodir bez osjećaja prisile, jer Božja milost ima božansku moć poticanja nas na prihvaćanje Njegove inicijative ljubavi s potpunom slobodom.

Poglavlje 8.

Put do orgazma

Sve što smo vidjeli pokazuje nam da Bog nije neprijatelj naše sreće; On ne osakaćuje našu sposobnost ljubavi, jer on je ljubav, strastvena ljubav, ljubav koja čini dobro, koja oslobađa, koja liječi.

Ali možemo se zapitati jesmo li svi pozvani na strastveno iskustvo Boga, kakvo su imali mistici koje smo prije spomenuli.

Prvo, sve ovisi o tome što Bog želi dati svakoj osobi. Nikada ne možemo zahtijevati od Boga darivanje na ovaj ili onaj način, jer, ako ne možemo od nikoga zahtijevati prilagodbu svim našim željama, ne možemo nikoga prisiliti na ljubav prema nama, a još manje Boga. S druge strane, možemo vidjeti da je Bog uvijek davao svoju ljubav na vrlo različite načine. Neki su sveci počeli imati opojna iskustva s Bogom nedugo nakon svog obraćenja, ili tijekom istog obraćenja; drugi, poput svete Terezije Avilske, postigli su ta iskustva nakon mnogo godina duhovne suhoće. Sveta Terezija iz Lisieuxa, premda se osjećala nježno voljenom od Boga, nikada nije imala previše ‘senzualna’ iskustva Njegove ljubavi, a prema teolozima i historičarima tek ju je u trenutku smrti preplavila strastvena radost, tada joj je lice bilo preobraženo i izrekla je svoje posljednje riječi: „Volim te, Bože moj. Volim te“.

Međutim, isto tako moramo krenuti od sljedeće teze: Ako je to ljubavno i strastveno iskustvo Božje prisutnosti nešto što ispunjava, nešto što na divan način usklađuje i smiruje našu osjećajnost i našu senzualnost, onda svi imamo barem pravo to željeti. Ako to strastveno iskustvo Boga oslobađa našu psihologiju od tolikih osjećaja nezadovoljstva, od tolikih rana koje smo zadobili zbog nedostatka ljubavi, onda imamo pravo željeti od Boga dar oslobađajućeg iskustva.

Ako znamo da nas naša povrijeđenost i nezadovoljena afektivnost često navodi na nanošenje štete drugima, ako nemamo radosti u služenju drugima, tada je dopušteno otvoriti se iskustvo Boga koje nam omogućuje spokojnost, dostupnost, velikodušnost i manju zabrinutost za nas same.

Međutim, nije sve rečeno. Jer Bog uzima u obzir put kojim pokušavamo ići i želi našu osobnu uključenost u put oslobođenja. Inicijativa je uvijek iz njegove milosti; ali shvaća, kada nam je daje, važnost dopiranja te milosti do svakog kutka našeg bića. Npr. ako je netko (duhovno) bolestan, jer u svom srcu drži zamjerku, nedostatak oprosta prema svom ocu, onda se čini kako Božje oproštenje i milosti nisu dovoljne za oslobođenje od onih rana koje uvjetuju osobu. Bog zahtijeva ono što se zove ‘suradnja’ s primljenom milošću, tj. ‘primjerena’ molitva.

Primjerena molitva je više od molitve Oče naš kojom se molim Bogu za oslobođenje od moje bolesti. To je molitva u kojoj Božjom milošću pokušavam izliječiti korijen svoje bolesti, taj nedostatak opraštanja koji imam, na primjer, prema ocu.

Zato svaki dan molim Boga za milost razumijevanja i oprosta ocu. A ako primijetim da mu zapravo i ne želim oprostiti, onda ću neko vrijeme moliti Boga za milost želje. I u tom tajanstvenom spoju inicijative njegove milosti i mojih jadnih pokušaja, doći će trenutak kada će se u meni spontano javiti iskrena želja za oprostom, a potom i snažan poticaj davanja oprosta. Barem ću reći u sebi: „Tata, opraštam ti i zahvaljujem ti jer si mi dao život“.

Nakon što se taj oprost dobije, velika je vjerojatnost u rješavanja mnogih drugih problema (primjerice: bolest postane podnošljivija i možda izliječena). Dakle, vidimo, postojanje primjernog ‘načina’ izgovaranja molitve, koji olakšava djelovanje milosti u nekoj dimenziji moga bića gdje ona još nije stigla.

Isto se može dogoditi u vlastitom, mom, iskustvu Božje ljubavi. Moje iskustvo Boga može biti istinito, iako ga doživljavam usred emocionalne suhoće. Bog me može čisti kroz ovo sebedarje bez osjećaja i strasti radi produbljenja moje vjere. Ali, ako pritom moje emocije nisu zdrave, to iskustvo onda nije dovoljno. Npr. ako mi nije dovoljno biti vjeran ženi, ili biti sretan u braku, ili živjeti svoj celibat s radošću, ili raditi s entuzijazmom, ili se dobro odnositi prema drugima, to pokazuje vrlo siromašnu formu promatranja Boga.

Mogu se, dakle, zapitati ne bježim li iz različitih razloga od ljubavi Božje; ako u meni nema nečega što me navodi na odupiranja Božjoj ljubavi ili nevjeru, itd.

Tada ga mogu početi moliti svaki dan za Njegovu milost dok mu nudim taj strah, i pritom mu se bacim u naručje i pustim Ga da uđe tamo gdje mu to ne dopuštam.

Netko bi mogao pomisliti na užitak u ovom kratkom životu kao nešto najbolje i, u svakom slučaju, to iskustvo božanske ljubavi ostaviti za poslije smrti, jer će za to imati cijelu vječnost. Ali to je apsurdno ako pomislimo sljedeće: svako stvorenje, svaka lijepa stvar na ovom svijetu, ma koliko dragocjena bila, samo je blijed odraz beskrajne Božje ljepote. On je jedini lijep, a druge stvari su lijepe samo u onoj mjeri u kojoj dobivaju neku ljepotu iz tog beskrajnog izvora koji je Bog. Stoga bi nas sve privlačnosti ovoga svijeta od sada trebale uzdići do susreta s božanskim izvorom, uzdići na taj nepresušan vreo dobra i ljepote. Učiniti drugačije bilo bi kao da ste proveli osamdeset godina mirišući ukusnu hrane umjesto sjedanja za stol i uživanja u njoj. Ali čekanje smrti za doživljavanja iskustva Boga protivi se logici ljubavi. Nijedna istinski zaljubljena osoba ne bi bila sposobna provesti osamdeset godina iskušavajući druge užitke i ostaviti divan zagrljaj voljenog za kasnije. Takva osoba jednostavno ne bi izdržala čekanje, te bi se godine činile vječnima, a sve druge ljepote nikad ga ne bi ostavile zadovoljne, samo bi sve više budile njegovu žeđ. Isto se događa s onima koji su okusili božansku ljubav, poput sv. Augustina, sv. Franje Asiškog itd.

To ne znači da će mi Bog odjednom dati iskustvo Angele iz Foligna ili rane sv. Franje Asiškog. On će mi dati ono što moje srce treba i što mi slobodno želi dati. Također postoje temperamenti koji su prirodno bolje predisponirani za ovu vrstu iskustava i drugi koji su manje predisponirani. Ali vrlo je moguće, formirajući se za odgovarajući put, imati potpunije iskustvo ljubavi Božje, iskustvo koje liječi našu bolesnu osjećajnost, našu povrijeđenu emocionalnost, koje nas čini radosnijima u našem svakodnevnom predanju, koje čini i nas same slobodnijima i sretnijima.

Ali to ne znači da će osobu ovo radosno iskustvo božanske ljubavi, ako ga postigne, osloboditi svih psihičkih slabosti. Ne znači, primjerice, da će homoseksualac nužno prestati biti homoseksualac. Božja milost može koegzistirati sa slabostima, pa čak i s grijesima, kada postoji vrlo jaka uvjetovanost. U tim slučajevima osoba može činiti stvari koje su objektivno grješne, a da za to nije kriva i pritom ne gubi Božju milost ili iskustvo njegove ljubavi. Pogledajmo što kaže Katekizam Katoličke Crkve:

„Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima“ (KKC, br. 1735).

Možda postoji redovnica koja se mnogo žrtvuje u vjernosti svom djevičanstvu, jer njezina psihologija ima neke snažne uvjetovanosti u tom redoslijedu, a opet, u isto vrijeme, ona ima prekrasno, vrlo autentično iskustvo ljubavi prema Bože, što je čini sretnom.

Za postizanje radosnog i strastvenog iskustva božanske ljubavi iznimno je važna suradnja: djela ljubavi prema našoj braći. Svako velikodušno djelo, svaka služba s ljubavlju koju pružamo drugima, uvjerava nas u ispravno iskustvo Boga. Pogledajmo što Biblija na to kaže:

„Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči“ (1 Iv 2, 10 – 11).

Nadalje, svaki iskreni čin ljubavi prema bratu otvara naše srce, omekšava ga i oslobađa od sebičnosti. I tako je srce bolje raspoloženo u odnosu prema Bogu.

Zato je sv. Bonaventura rekao da djela milosrđa olakšavaju božansku kontemplaciju i pripremaju nas na potpunu ljubav prema Bogu:

„Postoji određeno djelovanje koje, zajedno s kontemplacijom, ne sprječava, već olakšava, kao što su djela milosrđa i pobožnosti“ (IV Sent., 37,1, 3, ad 6);

„Tko god želi biti savršeni ljubitelj Boga, mora se prije svega vježbati u ljubavi prema bližnjemu“ (III. Sent., 27, 2, 4).

U tom smislu, dobro je primijetiti da, kada Biblija govori o Bogu kao mužu, misli na Gospodina kao muža svog naroda, odnosno muža Crkve (usp. Hoš 2, 21–25; Ef 5, 25; Otk 21, 2-3). To znači da Božju ljubav mogu autentično i strastveno doživjeti samo ako se osjećam dijelom njegova naroda, ako se pridružim njegovoj Crkvi, ako se ne izoliram i ne odvajam od drugih.

Poglavlje 9.

Bog u orgazmu para

Do sada smo govorili o mogućnosti postizanja svojevrsnog ispunjavajućeg orgazma u našem odnosu s Bogom, koji ne podrazumijeva toliko fizičke promjene, već jednostavno se odnosi na Boga kojem trebamo dopustiti doticanja našeg duševno-tjelesnog središta zadovoljstva. To nas dovodi do još jedne važne posljedice: poziva nas na otkrivanje; ako Bog može biti prisutan na toj razini našeg postojanja, on može isto tako biti prisutan kada se dva ljudska bića vole i dožive orgazam; a taj orgazam, doživljen u Božjoj prisutnosti, također može biti uzvišen čin obožavanja Boga.

To je nedvojbeno ako pođemo od osnovne pretpostavke: Bog želi čovjeku ostvarenje (sreću), stoga je i cilj čina štovanja Bogu doživljaj trenutka sreće.

Neki odlomci iz Biblije potvrđuju ovu istinu:

„Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke. Jer tko bi mogao jesti, tko li nezadovoljan biti, osim po njemu“ (Prop 2, 24-25);

„Ali ako čovjek živi i mnogo godina, neka se uvijek veseli, a neka se sjeti da će tamnih dana biti mnogo. Ispraznost je sve što će doći“ (Prop 11, 8);

„Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi i prinesi Gospodu dostojne žrtve… Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka“ (Sir 14, 11.14).

Vidimo iz Biblije: užitak je također nešto religiozno, jer „je dar od Boga“. Dakle, onaj tko može uživati u Božjoj prisutnosti, može lakše spoznati Božju ljubav i tako se otvoriti ljubavi prema drugima. Tko nije u stanju uživati u životnim zadovoljstvima, jer ne voli i ne prihvaća sebe, teško će moći velikodušno voljeti druge. Zbog toga Biblija kaže:

„Tko je tvrd prema sebi, komu će biti dobar? Takav ne uživa ni u vlastitom dobru. Nema okrutnijeg od onoga tko muči samog sebe: to mu je plaća za vlastitu zloću“ (Sir 14, 5-6).

Stoga, može se reći, ugađanje i štovanje Boga događa se u u malim i opravdanim zadovoljstvima života. Dakle, ne moramo bježati ili se skrivati od Boga kada uživamo, jer on je taj koji „nam sve bogato daje na uživanje“ (1 Tim 6,17). Promotrimo, na primjer, biblijsku pohvalu vinu:

„Vino je život čovjeku ako ga pije umjereno. Kakav je život bez vina, kad je stvoreno za veselje ljudima! Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini“ (Sir 31, 27-28).

Sve se to može reći i za seksualni užitak, koji je Bog stvorio za sreću čovjeka. Iz tog razloga, u samoj Bibliji nalazimo pohvale za žensko tijelo:

„Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama! Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi. Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim vrške njezine, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi, miris daha tvoga kao jabuke“ (Pj 7, 7-9).

Nadalje, spolni užitak ima osobitu plemenitost nad ostalim tjelesnim užicima, jer se spolni užitak doživljava u dvoje, dijeli se i može biti prekrasan izraz ljubavi. Ali upravo iz tog razloga, spolni užitak može izgubiti svu svoju ljepotu kada se radi samo o potrazi za osobnim zadovoljstvom, a druga osoba se ne uzima u obzir, kada se drugi koristi samo za vlastitu korist.

Stvar je u tome što čovjek nije tanjur s hranom ili čaša vina. On ili ona su sveti i ne mogu se koristiti kao materijalni predmeti, ali moraju biti objekt ljubavi.

Kad se spolni užitak postiže u spolnom (ljubavnom) činu, kad se oni koji vode ljubav vole, prate se, pomažu jedno drugome, kad su odlučili dijeliti sve zauvijek i unatoč svemu, onda je spolni užitak čin obožavanja Boga, koji je sretan zbog sreće onih koji se vole.U tom susretu ljubavi svatko ne traži vlastito zadovoljstvo pod svaku cijenu, nego se prema drugome odnosi s nježnošću koja odražava božansku ljubav, nastojeći da i onaj drugi što više uživa i bude neizmjerno sretan. Tako užitak orgazma postaje najava prekrasnog festivala ljubavi koji je raj; jer ništa ne predviđa nebo bolje od djela milosrđa.

S druge strane, Bogu se ne sviđa stav pojedinih lažno duhovnih osoba koje trajno uskraćuju spolne odnose svojim supružnicima, s isprikom traženja ‘savršenije’ ljubavi. Jer upravo spolno zajedništvo, kao izraz ljubavi, najbolje očituje ljubav supružnika, ono što je najbolje štiti i što je najviše potiče. Već je Drugi vatikanski sabor rekao ovo:

„Takva ljubav navodi supruge da se slobodno daruju jedno drugome dokazujući to nježnim osjećajima i djelom. Ona prožima sav njihov život… Ta se ljubav jedinstveno izražava i usavršava kroz odgovarajući bračni život“ (Gaudium et spes, br. 49).

Spolni užitak ne priječi duhovnost ili kontemplaciju, jer ako je spolno sjedinjenje čin ljubavi, ono ne čini ništa više nego otvara srce i tako olakšava kontemplaciju o Bogu. Već je sv. Bonaventura rekao da „nitko ne doseže kontemplaciju ako se ne vježba u ljubavi prema drugima” (III S., 27, 2, 4; IV S, 37, 1, 3, ad 6), a prema svetom Tomi Akvinski „ljudska se naklonost širi s užitkom” (Summa Th., I-IIae, 31, 3).

Grčki je mentalitet bio taj koji je negativno utjecao na kršćanstvo, prenoseći stanoviti prezir prema tijelu. Grci nisu imali shvaćanje čovjeka kao ono u Bibliji; nego su shvaćali čovjeka sastavljenog od dva ‘dijela’: duše i tijela. Iz tog su razloga lako prešli s veličanja tijela na pokazivanje potpunog prezira prema njemu. Ako su bili posvećeni tijelu, tijelo je bilo sve; ako su se posvetili duhovnim stvarima, prezirali su sve što je imalo veze s tijelom. Ovaj grčki mentalitet utjecao je na kršćanstvo, stvorio je ideju prema kojoj treba prezirati tijelo radi postizanja veće ‘duhovnosti’. Međutim, znamo da najgori grijesi, kao što su ponos ili mržnja, nisu baš grijesi koji imaju veze s tijelom; oni su prilično ‘duhovni’; a tijelo također intervenira u najvećim djelima ljubavi i predanosti.

Očito, ne želim reći da je sve što ima veze s tijelom svetinja, jer par može spolnom činu oduzeti njegovu najdragocjeniju svrhu, a ljubavnici mogu postati samo dvoje egomanijaka koji se samozadovoljavaju. Nadalje, spolni čin bi trebao biti samo dio života para, ugodan način izraza ljubavi s ciljem usrećivanja, spolni čin radi spolnog čina predstavlja način ostajanja u adolescenciji i nedostatku zrelosti. Spolni čin samo radi spolnog čina je zapravo najčešći oblik spolnosti adolescenta koji se samozadovoljava, jer u samozadovoljavanju ostvaruje zadovoljstvo i bježi od obveze prema drugome, štiti se od drugih i ne daje ništa od sebe. Na taj način ostaje povezan s roditeljima i ne odvaja se od obiteljske ljušture. Isto se događa i onima koji stalno mijenjaju partnere i tako bježe od emocionalne obveze. I to je, u konačnici, ono što svijet nudi: ukrašavanje (slavljenje) vlastitog tijela i njegovo okruživanje impresivnim stvarima radi dobivanja objekta užitka; tako se tijelu oduzima dostojanstvo kao instrumentu i izrazu ljubavi.

Kako spolni čin ne bi bio samo način međusobnog iskorištavanja i konzumiranja, bitno je da par ima druge brige i, iznad svega, otvorenost u međusobnoj ljubavi radi traženje sreće za druge (djecu). Zajednička borba za nešto, izlazak iz zagušljive zatvorenosti i jednog i drugog, sprječava umiranje užitka, jer tako srce ostaje otvoreno. Zapravo, u kršćanskoj slici Boga, ljubav između Boga Oca i njegova Sina nužno je otvorena trećoj osobi, Duhu Svetom. Stoga je sva autentična ljubav para, izvor najboljih užitaka, otvorena drugima. Užitak koji ne proizvodi samo trenutačno oslobađanje, već planira i daje sreću, jest onaj koji je sjedinjen s ljubavlju, a ljubav je istinska svetost.

Užitak je tako sjedinjen sa svetošću da bi, prema svetom Tomi, kad bi čovjek bio slobodan od grijeha, bilo mnogo više užitka u spolnom odnosu (usp. Summa Th., 1, 98, 2).

Stoga, prema sv. Tomi, spolni odnos u braku više nije ‘dopušteni grijeh’, kako su govorili neki crkveni oci, nego može biti i zaslužan čin, koji pomaže osobama u savršenijem rastu u Božjim očima. Zanimljivo je otkriti da u drugim religijama također postoji duboko cijenjenje spolnog užitka. Teolog Danielou, na temelju analize šivizma (ogranka hinduizma), daje sljedeće razmišljanje:

„Radost je odraz stanja savršenstva, božanskog stanja. Čovjek na trenutak zaboravi svoje interese, probleme, dužnosti i sudjeluje u osjećaju sreće koji je njegova istinska priroda, njegova besmrtna priroda… Tisuću puta lakše postižemo unutarnje savršenstvo – kaže ova vrlo drevna religija – iskustvo radosti tijela nego kroz askezu. Od erotskog sjedinjenja do mističnog sjedinjenja samo je jedan korak koji je lako napraviti“ (La sculpture érotique, Pariz, 1973., str. 15).

I poznati egipatski teolog iz 15. stoljeća dao je sljedeću hvalu Bogu: „Hvaljen neka je Allah, koji uspostavlja spolovila čvrste i ravne poput koplja za rat protiv vagina“ (Al Sonuouti).

Ne zaboravimo da je ljudska spolnost dio Božjeg najsavršenijeg djela, onoga posljednjeg dana, kada je Bog, promotrivši ono što je učinio, „nađe to za veoma dobro“ (usp. Post 1, 31).

Odvojiti Boga od užitka znači odustati od življenja oslobađajućeg iskustva božanske ljubavi. Željeti se sakriti od Boga kada doživljavamo zadovoljstvo, poput žene koja je skrivala raspelo kad je imala odnos sa svojim mužem, predstavlja vjerovanje u lažnog Boga koji, umjesto da nam pomaže živjeti, postaje progonitelj koji mrzi našu radost.

Kao što umjetnik može s neizmjernom nježnošću ponuditi Bogu predivno umjetničko djelo koje je uspio stvoriti, tako i par može dati Bogu prekrasan čin ljubavi u kojemu su sposobni preplaviti zadovoljstvom i zahvalnošću, čineći jedno drugo sretnim. I Bog uživa s nama; on je najdivniji među pjesnicima, jer je i njihovo nadahnuće odraz uzvišene poezije.

Iz nekog razloga, kad pjesnici više ne nalaze riječi za govor o višku svoje ljubavi, koriste se riječima religioznog sadržaja. Na primjer, riječ ‘ljupkost’ jedan je od najsvetijih pojmova u kršćanskoj teologiji, jer izražava potpuno darovanu ljubav Božju, koja se ne može ničim zaslužiti niti kupiti, koja se može primiti samo kao božanski dar. Kada je Pablo Neruda htio govoriti o tome što mu znači tijelo njegove voljene žene, morao je upotrijebiti tu riječ: „Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti. Žeđi moja, tjeskobo bez granica…“.

Izvor

https://rorate-caeli.blogspot.com/2024/01/mysticism-and-sex-rediscovered-1998.html?m=1#more