„Čuo sam s vremena na vrijeme na ovim internetskim stranicama spominjanje raznih naziva za egzorcizam. Postoje li različite vrste egzorcizma i zašto bi se jedan koristio umjesto drugog? Jesu li određene vrste egzorcizma rezervirane za pape, biskupe ili opate? Mogu li đakoni obavljati egzorcizam?“.
Iskreno govoreći, svaki kršćanin bi mogao obavljati egzorcizam. Jedan od najupečatljivijih egzorcistica u srednjem vijeku je bila sveta Katarina Sijenska. Isto tako, Gospodin je poslao svoje učenike da propovijedaju, liječe i istjeruju demone. Učenici još nisu bili zaređeni. Kao što se sjećate, bilo je i onih koje su učenici ukorili jer su istjerivali demone u Isusovo ime (v. Mk 9, 38). Židovi su prije Krista imali egzorciste (usp. Dj 19, 13). Pa, čak su se rupci koristili za istjerivanje demona (Dj 19, 12). Štoviše, među nižim kleričkim službama, koje se podjeljuju muškarcima prije primanja viših kleričkih službi, tj. ređenja za subđakona, đakona, prezbitera i biskupa, dodjeljuje se služba „egzorciste“. Ova služba seže sve do trećeg stoljeća.
Neki ljudi imaju ovaj dar. Međutim, to nije nešto što se podrazumijeva.
Riječ je o ozbiljnoj stvari s jedne stane, dok bi sa druge strane to trebalo biti prilično rutinski. Sjetite se da su đavao i demoni „božji majmuni“. Ne rade ništa originalno. Oni su na neki način poput klaunova, ali istovremeno ih treba shvatiti ozbiljno. Iako su pali anđeli, oni ostaju anđeli, a to nije nikakva šala. Zaposjedanje je odvratan način na koji demoni uspostavljaju „utjelovljenje“ u tijelu žrtve.
Crkva mora regulirati način slavljenja sakramenata i način na koji se sakramentali koriste. Egzorcizam je sakramental. Crkva već jako dugo brine o obredima egzorcizma. Oni su razvijeni kroz stoljetna iskustva. Postoji li jedan način za izvođenje egzorcizma? Ne. Međutim, zaista je dobra ideja voditi se naukom Crkve, najvećim stručnjakom za čovječanstvo i nadnaravna pitanja koja su ikada postojala ili bi mogla postojati. Odstupati od tih smjernica bila bi glupost. To bi mogla biti nevjerojatno opasna glupost.
Dopustite mi da ovdje dodam da nijedna osoba ne bi trebala početi pokušavati istjerivati demona samo zbog onoga što sam u prijašnjem dijelu teksta napisao. To bi bilo ishitreno i opasno.
S time u vezi, postoje određene vrste „molitvi za oslobođenje“ i „manjih egzorcizama“ koje laici mogu moliti i koje mogu biti učinkovite. Međutim, baš kao i u slučaju potpunog obreda egzorcizma, osoba koja izgovara molitve treba biti u stanju milosti. Ako počnete bockati demone i nalazite se u stanju smrtnog grijeha, naići ćete na ozbiljne probleme. Nemojte to činiti.
Sada, obratite pažnju na prijašnje napisanu rečenicu „nemojte to činiti“. S time u vezi, postoji neka vrsta samo-egzorcizma, ili, bolje, molitve oslobođenja, koju laik može i treba izgovarati (npr. molitve za razbijanje masonskog prokletstva). To bi trebao reći netko tko je iniciran u masonstvo ili je potomak masona, bez obzira na razlike u, na primjer, britanskom i američkom masonstvu. Slobodno zidarstvo je zlo, te to zapravo predstavlja pakao. Katolicima je zabranjeno pripadati bilo kojoj vrsti organizacije koja je povezana sa masonstvom. Omogućava demonima pristup i može rezultirati opsjednućem. Kada se jednom molitve izgovore, veze s masonstvom moraju se prekinuti, čak i potomci trebaju izgovoriti molitve, iz razloga jer roditelji imaju vlast nad svojom djecom, koju su doveli u slobodni zidarski utjecaj.
Postoje egzorcizmi koji su rezervirani za zaređene muškarce. Na primjer, u Rimskom obredniku u jedanaestom odjeljku, u 2. poglavlju, nalazi se obred egzorcizma. Rezerviran je za biskupe (nasljednike apostola) i za one svećenike na koje su biskupi prenijeli svoju vlast. Dijecezanski biskup je, na kraju krajeva, glavni egzorcist u svojoj dijecezi. Ako bi klerik radio egzorcizam bez biskupskog mandata, egzorcizam bi mogao biti učinkovit, ali bez sumnje bi bio autoritativniji s mandatom od biskupa. Zapravo, taj je mandat toliko važan da svećenici ne bi trebali pokušavati egzorcizam bez njega. Možda bi, ako postoji ozbiljan slučaj nužde, onda to mogao biti izuzetak. Na primjer, ako je grupa nasukana na otoku sa svećenikom i netko je opsjednut, onda bi svećenik (ako bi imao sa sobom primjerak Obrednika) mogao obaviti obred. No, tome je svećeniku bolje da učini što bolji čin pokajanja i skrušenosti jer obavljati egzorcizam u stanju smrtnog grijeha predstavlja potencijalnu opasnost. Čak i ako bi klerik uspio istjerati demona, taj bi demon pokušao opsjednuti nekog drugog. Zapravo, egzorcisti će vam reći da bi svi koji su uključeni u egzorcizam trebali biti u stanju milosti pripravljeni sakramentom ispovijedi i sakramentalnim odrješenjem. Inače može doći do problema.
Zapravo, rubrika na početku jedanaestog poglavlja (u drugom članku) Obrednika kaže sljedeće na latinskom jeziku: „Svećenik kojega je Ordinarij delegirao, treba se ispravno ispovjediti ili barem u svom srcu prezreti svoje grijehe, a jednom kada je Presveta misna žrtva dovršena, onda je još jednom tražena božanska pomoć izmoljena pobožnim molitvama…“.
Činjenica je da u nekim egzorcizmima postoji opasnost od tjelesnih ozljeda. Ponekad ljudi treba obuzdati. Demon ima kontrolu nad opsjednutim, tj. tijelom opsjednute osobe i demoni ne vole egzorciste ili one koji im pomažu.
U tome je važno uzeti u obzir da je, dok je Bog taj koji istinski istjeruje, duhovno stanje svećenika važno. Ovo je sakramental, a ne sakrament. Svećenik u stanju smrtnog grijeha, čak i svećenik koji može biti opsjednut, valjano daje odrješenje i valjano vrši transupstancijaciju. No, svećenik koji ne živi svetim životom, tijekom obreda egzorcizma, jako će se loše provesti s demonom, koji zna koji su njegovi problemi, a isto tako je demon spreman da ga opsjedne.
Prema dosadašnjoj praksi Crkve, vršenja dužnosti egzorciste se prema jedanaestom poglavlju, drugog članka Obrednika ne može dodijeliti đakonu.
Na to nailazimo u jedanaestom poglavlju, u drugome članku. Nakon toga slijedi jedanaesto poglavlje, treći članak.
Jedanaesto poglavlje, treći članak govori o mjestu (i molitvama za) obavljanja(e) egzorcizma, a ne bavi se toliko opsjednutima. Sadrži dulju molitvu svetog Mihovila. Moje je čvrsto uvjerenje da laici ne bi trebali koristiti ovu molitvu, iako je ona uključena narodnim jezik u nekim knjigama pobožnosti i tradicionalnim liturgijskim priručnicima. Isto tako, u Obredniku se kaže da je mogu koristiti biskupi i svećenici koji imaju vlast „ab Ordinario“ (od ordinarija)… koji je obično dijecezanski biskup, iako postoje različite vrste „ordinarija”. Na primjer, generalni vikar je ordinarij. Konzultirao sam se s raznim stručnim egzorcistima i shvatio sam da svećenici mogu privatno koristiti povlastice (molitvu) iz XI. poglavlja (treći članak), ali ako će učiniti nešto javno, moraju imati ovlaštenja ordinarija. To je bitno jer su demoni ultimativni legalisti. Dakle, svećenik može, ako je posumnjao da se dogodilo nešto gadno u crkvenoj dvorani ili školi… ili župnom dvoru … bez ikog drugog u blizini… blagosloviti mjesto i vidjeti kakav je učinak. No, ako je, na primjer, neki sotonist razbio kip Blažene Djevice izvan crkve i ostavio očite znakove, a možda čak i amajlije (okultni predmeti sa namjerom da izazovu opsjednuća) i ako bi svećenik htio javno „popraviti“ štetu koja je nanijeta, trebao bi ili dobiti odobrenje biskupa (koji je prvi egzorcist u biskupiji) ili dobiti mandat od biskupa da javno to može činiti.
Uostalom… duža molitva sv. Mihovila, od pape Lava XIII., sadrži jezik koji se ne bavi samo demonima, već i njihovim ljudskim suradnicima i štovateljima, što je u doba pape Lava XIII. napose označavalo slobodne zidare. Pape su kroz povijest jasno i odlučno osuđivale masoneriju, ne samo zbog duhovnih opasnosti, već i zbog svjetovnog rada masonerije s namjerom potkopavanja Katoličke Crkve.
Ukratko, Crkva propisuje tko može moliti velike egzorcizme. Zdrav razum i iskustvo ukazuju na to da, ako niste svećenik, bolje je da se ne petljate u ove stvari, čak ni u male egzorcizme, osobito ako imate i najmanje sumnje u to jeste li u stanju milosti. S tim u vezi, postoji karizma od Boga za istjerivanje demona, i On je može dati onome kome je želi dati. To ne treba pretpostavljati. To bi se moralo nekako manifestirati, na primjer opsjednuta osoba oštro reagira na prisutnost osobe koja ima karizmu od Boga za istjerivanje demona, kao što čini na svetu vodu, relikvije itd. Ne idite uokolo pokušavajući egzorcirati ljude tako da provjerite da li Vam je Bog dao tu karizmu. Ne samo da biste izgledali glupo, nego bi vas doživjeli kao luđaka.
Konačno da bude jasno svima. Laici, uglavnom, sve to prepuštaju svećenicima. Zamolite svećenike za blagoslov. Ako se nešto manifestira u vašem životu ili u vašoj kući, uključite tradicionalnog svećenika da vam pomogne. Samo idite naprijed i koristite sakramentale, propisno blagoslovljene. Zapamtite da su sakramenti moćniji od sakramentala. Ako budete išli na ispovijed time ćete učiniti više od vaše napola i prosječno shvaćene molitve oslobođenja.
Mogu li vas sve podsjetiti da je najmoćnija usmena molitva ona koju nas je Gospodin naučio i rekao nam da je molimo, ona koja sadrži sljedeće riječi „izbavi nas od zla!“ (lat. libera nos a malo). Ako razmislite o tome, upravo je to molitva egzorcizma.
