Papa Franjo svojevremeno nas je pozvao da izađemo na periferije društva u kojem živimo i da se na ulicama ne bojimo svjedočiti Krista. No, je li ta periferija 50 000 ljudi na nekom svjetski poznatom partiju ili neko afričko pleme, to neka svatko sam prosudi.
Za mene, ta su periferija naši domovi. Moja periferija moja je obitelj i pojedini članovi obitelji koji me – nesvjesno, doduše – posvećuju do trenutka izluđivanja, a to često traži maksimalno “umiranje samomu sebi”. Tu periferiju ne vidim isključivo na masovnom heavy metal koncertu ili rave partiju, već – vjerovali ili ne – u svojoj vlastitoj župi. U Crkvi. U susretu s ljudima koji dolaze u ckrvu. Ljudi lutaju poput izgubljenih ovaca, ne znaju ni tko su ni gdje su, ne poznaju nauk Katoličke Crkve kojoj pripadaju, žive u neznanju čije opasnosti ni sami nisu svjesni. Srca ljudi – vjernika, katolika – praznija su više nego ikad. Skupljamo ljude po ulicama nekom evangelizacijom, a srca su prazna. Površnost i prosječnost.
Tu periferiju vidim u “feminiziranim” crkvama gdje 90% ljudi u klupama čine žene koje na mise dolaze BEZ svojih muževa. Tona feminizirane, sladunjave i površne pobožnosti koja današnjem MUŠKARCU ne nudi ama baš nikakvu konkretnu formaciju. Iskreno, ne čudi me ta pojava. S propovjedaonica rijetko čujem poziv muškarcima na bitku, na borbu, na predvodništvo duhovnoga boja za svoje obitelji i zajednicu. Rijetko čujem ohrabranje, poticaje na odvažnost, konkretnost, odlučnost… Nitko (izuzev nekih) im ne postavlja izazove, nitko im ne pomaže da formiraju svoju muževnost i od Boga usađeni poziv – da budu muškarci – proroci, svećenici i kraljevi.
Tu periferiju vidim u mnogim katoličkim mladim parovima koji osjećaju kompleks “manje vrijednosti” jer se bore u svojim vezama da očuvaju kreposni život. Katolička Crkva kao čuvarica ima vlast to mladima dati, a padaju jer im se nude otrcane fraze i kratkoročne duhovne upute…bez životne proživljenosti i “prokrvljenosti” rečenoga. Obeshrabreni su, nerijetko tjeskobni, ne znaju kako se nositi s izazovima hodanja, kako izgraditi molitveni život i kako uopće biti autentičan u tom hodanju. Puni su idealiziranih paradigmi onoga što TREBAJU BITI, pa kad to ne mogu postići, boje se govoriti o onome što JESU.
Tu periferiju vidim u mnogim katolicima koji su se otuđili i “mir” za svoje duše traže u jogama i ostalim demonskim nasladama. A svi mi znamo da se spavašamo samo po Kristu. I žalosno je što to znamo, a o tome ne govorimo. I da, crkve nam vrve takvima.
Tu periferiju vidim u velikom broju katoličkih brakova koji padaju pod iskušenjima i napastima pa im se razvodi čine kao jedina opcija. Izuzev nekih organiziranih zajednica unutar Katoličke Crkve koje djeluju u bračnom pastoralu, tko brine o tim brakovima? Gdje oni pronalaze predbračnu, a zatim i bračnu formaciju? U brak ulaze s idealiziranim slikama brakova, brak im je predstavljen kao cilj, a ne kao početak. Gdje mogu čuti o bračnim iskušenjima i kako se s njima nositi? A kad se oženiš / udaš, snađi se. U jednom ćeš trenutku osjetiti kako te tvoja žena / tvoj muž više ne zanima, pa se vrati svom individualizmu i otuđi se. U biti, snađi se kako znaš. Vani nas čeka masa koju treba evangelizirati…ti ćeš pričekati…ako uopće i dođeš na red.
Periferija je naša Katolička Crkva, koju je zadnjih godina zadesila neviđena polovičnost, prosječnost, kukavičluk, beskorisna sentimentalnost, masovna protestantizacija. Katolička Crkva periferija je puna izgubljenih kojima treba evangelizacija. I to OPASNA evangelizacija. Ona unutarnja. A ta evangelizacija kreće od nas samih. Osobna unutarnja evangelizacija posvećivanjem kroz svakodnevne dužnost, kvalitetan, aktivan i iskren molitveni život, apostolat… Možda je upravo to ono što druge evangelizira, bez da išta značajnoga činimo.
Čovjek u susretu s čovjekom koji TO živi TO i osjeti. Vidi. Zna.
In oratione.
Discipula D.
Cijelo promišljanje autora teksta možete pročitati na blogu Ex alto omnia, koji preporučujem svim čitateljima, pa skrolajte dolje na ostale izvrsne postove i potaknimo autora do malo češće piše.
