Odmah nakon nogometne utakmice, na kojoj se Hrvatska nogometna reprezentacija plasirala na Svjetsko prvenstvo, javili su se dežurni ‘borci’ za ‘ljudska prava’ osuđujući igrača Josipa Šimunića a time i tridesetak tisuća navijača na Maksimirskom stadionu za kazneno djelo govora mržnje zbog izvikivanja pokliča „za dom spremni“. Optužuju ih, naravno, za veličanje ere odnosno epohe Nezavisne Države Hrvatske, što bi prema njima samo po sebi trebalo biti kazneno djelo.
Nije uopće sporno da je poklič ‘za dom spremni’ korišten za vrijeme NDH-a. Nije niti sporno da je službena himna NDH-a bila Lijepa Naša niti da se nacionalna valuta zvala kuna. Nije valjda niti sporno da je sama država NDH-a nastala kao izraz želje hrvatskog naroda za osamostaljenjem, kao što je svjedočio bl. Alojzije Stepinac na svom suđenju. Ne bih htio ulaziti u neku veću analizu ali val domoljublja je krasio samo formiranje NDH u barem sličnom naletu kao i ovu našu Republiku Hrvatsku i to je u suštini ono što smeta našim današnjim ‘borcima za ljudska prava’. Kada bi bili dosljedni, oni bi u svakom izrazu domoljublja mogli naći koketiranje s ustaštvom. Već sam spomenuo valutu i himnu, a gdje je još nacionalni grb koji ne daj Bože započinje s bijelim poljem, ili bezbroj pjesama i običaja koje bi valjda, ako su bili običaji Hrvata i u onom četverogodišnjem razdoblju prije 70 godina, sada trebalo demonizirati. Vjerujem da nismo daleko od toga da se i odlazak na svetu misu tumači kao klero-fašistički čin, a glasanje ‘za’ na referendumu u nekim medijima i određenom djelu političke elite je već ravan koketiranju s ustaštvom.
Nisam osobno bio na spomenutoj utakmici prije dva dana ali jesam na prijašnjima gdje se također skandiralo ‘za dom spremni’. Svjedočio sam i kako je, prije 20 godina, grupa vukovarskih branitelja, ulazeći u kamion na putu prema bojišnici neposredno prije njihove tragične smrti, također u istom tonu uzviknula ‘za dom spremni’. Dopuštam si vjerovati da su ona djeca na tribinama i oni branitelji 1992.-e samo izrazili svoju požrtvovnost za domovinu, ili je i jedan i drugi slučaj bio kazneno djelo govora mržnje prema zakonima Republike Hrvatske? Očito da je prema sveznajućim vlastodršcima odgovor ovo drugo. Jer oni najbolje znaju kako bi narod trebao misliti pa tako i kako bi trebao govoriti.
Aktivisti danas vole postaviti retorično pitanje što je sljedeće. I ja se pitam, jer nismo daleko od toga da nam policijski doušnici počnu dežurati na svadbama ne bi li saznali što se tamo pjeva ili da se čak pisanje ovog bloga proglasi kaznenim djelom. Ili da u redakcijama dnevnih novina moraju zaposliti čovjeka, kao u ona stara vremena, da provjeri svaki članak ne bi li slučajno počeo sa slovom U pa tako u uvećanom i boldanom formatu izašao u tisak!
