Vjeruje li itko doista da bismo doživjeli renesansu u katoličkoj teologiji kad bismo samo mogli nadići “ograničenja” koja nameće pravovjerje?
Vrijedi se malo osvrnuti na jednu izjavu novo izabranog kardinala Victora Manuela Fernandeza, argentinskog prelata, koji će uskoro postati čelnik vatikanskog Dikastriji za nauk vjere, a koji je najavio da će zauzeti pristup vrlo različit od onoga koji je zauzeo sveti Ivan Pavao II. u Veritatis Splendor. Iako je poslušno hvalio Veritatis Splendor (VS) kao “veliki dokument”, nadbiskup Fernandez je primijetio da “postavlja određene granice”, te stoga “nije najadekvatniji tekst za poticanje razvoja teologije”.
Fernandez je čak zapitao u vezi Veritatis Splendor: “tijekom posljednjih desetljeća, recite mi koliko teologa možemo imenovati poput Rahnera, Ratzingera, Congara ili Vona Balthasar?” Implikacija je da su ‘ograničenja’ koja je postavio Veritatis Splendor na neki način zastrašila inače odvažne teološke umove. Ali kako to?”
Koliko je kreativnih teologa Vatikan ušutkao u proteklom desetljeću? Boje li se profesori na katoličkim sveučilištima zalagati za ređenje žena? Je li se Rim oštro obrušio na oca Jamesa Martina zbog zagovaranja promjene crkvenog učenja o homoseksualnosti? Vjeruje li itko doista da bismo doživjeli renesansu u katoličkoj teologiji kad bismo samo mogli nadići “ograničenja” koja nameće pravovjerje?
Naprotiv, dostupni dokazi sugeriraju mi da bi se svaki pad u plodnosti katoličke teologije danas mogao pripisati raširenoj ravnodušnosti prema onome što Crkva naučava. Godinama su nas ohrabrivali – prvo akademski teolozi, zatim neki biskupi, zatim čak i rimski papa, a sada i sam čelni čovjek zadužen za nauk vjere – da ne brinemo o “ograničenjima” katoličkog učenja. Ako niste posebno zabrinuti za istine vjere – istine koje se brane u Veritatis Splendor, protiv napada koji se samo povećavaju iz godine uz godinu – koja je onda svrha teološkog studija?
