Sinodalnost danas: Božja moć ili ljudska mudrost?
Tužno je vidjeti avangardu njemačkih sekularnih ‘katolika’ kako nastavljaju vršiti pritisak za novi ‘Sinodalni sabor’. Ako pročitate vijesti o Sinodi i duži članak objavljen u The Pillar-u, vidjet ćete da ista stara pitanja leže u pozadini ovog najnovijeg pokušaja odmicanja Crkve od božanske hijerarhije. Prvo, inzistira se na demokratskoj podjeli vlasti, a zatim se potiče na pobunu protiv moralnog nauka Crkve. Ili sam možda trebao navesti te dvije točke obrnutim redoslijedom.
Na primjer, jedan od temeljnih dokument (Raskid s tabuima i normalizacija – glasovanje o situaciji ne heteroseksualnih klerika) poziva biskupe da se „založe za ukidanje zabrana formacije ne heteroseksualnih muškaraca… na razini univerzalne Crkve, te da se iz službenih crkvenih dokumenata izostave sve negativne izjave o njihovoj spolnoj orijentaciji.” Tekst također zahtijeva izmjene Katekizma Katoličke Crkve o „bračnoj plodnosti“ i „regulaciji rađanja“, inzistirajući na tome da „supružnici odgovorno odlučuju o vremenu kada će postati roditelji, o broju svoje djece, kao i o različitim metodama planiranja obitelji” — odabir takvih metoda uopće nije odgovoran, jer su prema nauku Crkvi svi oblici umjetne kontracepcije nemoralni.
Istina je da četiri dijecezanska biskupa (od dvadeset biskupija i sedam nadbiskupija) bojkotiraju njemački Sinodalni odbor. Ali prava sreća u svemu tome je što su članovi Sinodalnog odbora „izrazili zabrinutost da sinodalni način ne ostavlja učinak na temeljnu razinu u njemačkoj Crkvi.“
Rezultat je bio predvidljiv
Crkva u Njemačkoj je u notorno lošem stanju, ali ne čini se da su tamošnji katolici previše uzbuđeni zato što im sekularizirani katolički aktivisti govore što trebaju raditi. To je, naravno, predvidljivo; i doista, jednom kada se Crkva transformira u samo još jedan sekularni think-tank, čak će i ‘revolucionari’, koji su zagovarali promjene, izgubiti interes. Vodstvo Crkve bez prava na bilo kakav objektivni nadnaravni autoritet korisno je samo kao sredstvo za smanjenje učinkovitosti same Crkve. Jednom kada je to postignuto, više nije interesantno biti dio Crkve.
Nažalost, čini se da predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup George Bätzing, nije još uvijek to shvatio.
Ništa od ovoga neće donijeti ništa dobro. Tamo gdje su njemački biskupi vjerni Kristu, Crkva će ponovno rasti; a gdje ih nema, nastavit će opadati. Nema razloga biti katolik bez Krista i autoriteta Crkve koju je Krist utemeljio. Moralni relativist možete biti bilo gdje. I nema smisla pretvarati se katolicima osim ako nismo spremni, oponašajući Krista, uzeti križ i trpjeti odbacivanje svijeta. To se neće postići odbacivanjem objektivnih moralnih normi u izjavi o planiranju obitelji i revidirajući Katekizam tako da se ništa ne zabranjuje.
Ništa od ovoga nije novo, naravno, i svjedočanstvo je neuspjeha ne samo njemačkih biskupa, već i velikog broja biskupa diljem Zapada, jer ogroman postotak onih koji se nazivaju katolicima još uvijek koristi umjetnu kontracepciju, gotovo šezdeset godina nakon što je ovo pitanje razriješeno (ne po prvi put, ali po prvi put u vezi s kontracepcijskom pilulom) enciklikom Humanae vitae pape Pavla VI. iz 1968. (To je kratak dokument i vrlo jasan; oni koji ga još nisu pročitali mogu to lako učiniti, i trebali bi.)
Lažan osjećaj za demokraciju
Ozbiljan problem koji Crkva danas ima u održavanju jasnim svojih načela nije iznenađujući; uostalom historijski je to bilo za očekivati. Kristu se nisu samo suprotstavljali neistomišljenici, nego su ga izdali bliski suradnici – mislim na Judu, ali i na sve one koji tvrde da su njegovi sljedbenici, a počinili su svakakve teške grijehe. Ista stvar vrijedi i za Crkvu. Ali problem je danas pogoršan modernim obožavanjem demokracije, oblika vladavine na kojemu crkveni velikodostojnici često inzistiraju kao na ‘ispravnom’ ili ‘najboljem’ obliku, kao da je široko rasprostranjena mogućnost glasanja imala tijekom stoljeća ikakav dosljedan pozitivan učinak na moral civilnih vlasti.
Ne smatram ovo slučajnim opažanjem. Tijekom prošlog stoljeća, velikodostojnici Crkve sve su češće govorili o važnosti demokracije – što je čudan i čak prilično osjetljiv stav za instituciju s božanskom ustanovljenom hijerarhijom. Uistinu, može se lako pogoditi da se golemi naglasak pape Franje na sinodalnost čini kao najbolja moguća zamjena Crkve za demokraciju u instituciji koja je, po božanskoj ustanovi, namjerno, pa čak i nadnaravno hijerarhijske prirode. Iskustva čitatelja mogu se razlikovati, ali nisam primijetio da mnogi duboko predani katolici imaju veliki interes za sinodalnost.
U jednom trenutku lošim idejama treba se suprotstaviti još dok su u korijenu. Ne može se u isto vrijeme tvrditi da svatko treba imati pravo glasa u upravljanju Crkvom i da je autoritet u Crkvi Krist povjerio zaređenim klericima – hijerarhiji.
Politički gledano, dakle, sa stajališta Crkve ima mnogo smisla dosljedno zagovarati jednostavno načelo prema kojem je najbolji oblik građanske vlasti onaj oblik u kojem vladaju dobri ljudi, odnosno u kojem autoritet i moć imaju oni koji su i moralno ispravni i politički sposobni. Osim toga, ni ustroj vlasti ni način imenovanja guvernera ne jamče baš ništa.
Čini se jasnim da stalno podržavanje demokracije na mnoge načine šteti samoj Crkvi. Ali čak i u takozvanoj demokraciji, naša kontrola nad vladom i ispravnošću naših zakona jednostavno je mit. Mi zapravo ne odlučujemo koji će se zakoni usvojiti, nego ih se moramo pridržavati. Prvo je gotovo uvijek bitka s neprijateljskim silama, a drugo je i prisila i, vrlo često, neugodnost. Crkveno suvremeno zagovaranje demokracije ima malo pozitivnih elemenata, ali joj je, tako predano, mnogo teže objasniti vlastiti božanski Ustav. Bilo je mnogo dobrih i loših vlada tijekom posljednjih stoljeća. Njihovi posebni ustavni aranžmani rijetko su određivali ove ishode i oni su u potpunosti izborni. Crkva nema kao neka država ustavno uređenje.
Misija
Današnja Crkva treba biti daleko manje zabrinuta nego što se trenutno čini oko zamršenih struktura i istraživačkih metoda u beskrajnom nastojanju da izgleda više ‘savjetodavno’ i ‘otvorenije’. Ljudi će naučiti manipulirati novim strukturama baš kao što su uvijek manipulirali starim. Nova evangelizacija koju je tako optimistično zamislio sveti papa Ivan Pavao II. ne može se ostvariti procesima i postupcima. Umjesto toga, Crkva mora ponovno postati misionarska, i to vjerojatno nikad više misionarska nego na mjestima gdje je mislila da se već ustalila.
Možda je još bolji izraz „apostolska.“ Apostol je glasnik, to jest „onaj koji je poslan.“ Svaki katolik mora biti apostol na neki način, jer je svaki od Krista od trenutka krštenja uistinu ovlašten i postavljen za dobro drugih. Crkveni službenici moraju sebe vidjeti kao poslane naviještati Evanđelje, to jest propovijedati Krista raspetoga i Krista uskrsloga i tako otkrivati snagu i mudrost Božju.
Drugim riječima, danas je upravo onako kako je sv. Pavao objasnio sofisticiranim građanima Korinta:
„I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.“ (1 Kor 2, 1-5)
Ne mislim ovdje samo na njemački Sinodalni put, nego na mnoga produženja i iskrivljavanja sinodalnosti od strane bezbrojnih zainteresiranih strana. Moramo se zapitati: Koliko je često sinodalni ‘program’ bio ukorijenjen u Božjoj snazi, a koliko često se oslanjao na ‘mudrost’ ljudi?
