Postavlja se pitanje:
Kada se papa Franjo vratio u Rim iz Grčke, govorio je o ostavci nadbiskupa u Parizu zbog seksualnog skandala. Jedna od stvari koju je Papa rekao jest da seksualni grijesi zapravo nisu tako ozbiljni. Što je pod tim mislio?!
Evo što piše u transkriptu:
„Zato što je to bio njegov nedostatak, krivnja protiv šeste zapovijedi— ali ne totalna— malo milovanja i masaža koje je dao tajnici, takva je optužba. To je grijeh, ali nije jedan od najtežih grijeha, jer grijesi tijela nisu najteži. Najteži grijesi su oni koji su anđeoski, a to su oholost i mržnja. Oni su teži“.
Potom je nastavio pričati o kuloarskim pričama i zašto je prihvatio ostavku, što je nesuvislo i puno kontradikcija. No, ostavimo to sad po strani.
Pitanje koje se postavlja jest „što je pod time mislio“?
Nije rekao da to nisu ozbiljni grijesi. Međutim, nije dovoljno objasnio. Bilo bi bolje da ništa nije rekao. Ali…
To je teško objasniti na blogu, učenicima u razredu, a bio bi i hrabar pokušaj to objasniti sa propovjedaonice u župi, ali ako to želite krajnje pojednostaviti, postoji rizik da promašite bit.
U suštini je ispravno ono što je papa Franjo rekao jer grijesi tijela nisu tako teški kao mračniji grijesi uma i srca. To je zato što su um i srce višeg reda od tjelesnih potreba. Zbog toga papa koristi riječ „anđeoski“ u onom nesretnom odgovoru jer anđeli nemaju tijela, što znači da nemaju tjelesne apetite ili impulse. Anđeli poznaju stvari u biti same stvari. Oni su čisti duhovi. Kada anđeli griješe, to je zaista teško, a njihovi grijesi su istinski i potpuno povezani s prkosom Bogu i ponosom, što vodi u zlobu.
Međutim, ovdje moramo biti vrlo oprezni u objašnjavanju, da ne biste stekli dojam, samo zato što su grijesi oholosti i zlobe teži grijesi, da grijesi tijela nisu grijesi.
Znate li gdje ćete završiti ako počinite one teže smrtne grijehe oholosti i zlobe? U paklu.
Znate li gdje ćete završiti ako počinite one manje smrtne grijehe vezane uz tijelo? U paklu.
Ključno je da su jedno i drugo smrtni grijesi. To se mora naglasiti ako do grijeha dođe. Naravno, ako ćemo ići u dublju raspravu o objektivnom grijehu i subjektivnoj krivnji, to uvelike komplicira stvari. Ali, držimo se zdravog razuma i osnova.
Ponekad ljudi koji kritiziraju Crkvu, ili liberali u Crkvi koji kritiziraju vjerne katolike, kažu da je stavljen preveliki naglaska na seksualnim grijesima.
Razlog zašto se ovim grijesima pridaje toliko pažnje je zato što su oni smrtni grijesi (ubijaju milosti u duši) i mnogi ih olako i često čine i, tehnički, nisu tako teški kao, recimo, grijesi oholosti ili zlobe, ali su ipak dovoljno teški da nas mogu osuditi na vječno prokletstvo i činjenje manjih grijeha tijekom vremena umrtvljuje vjernike i vodi u činjenje težih grijeha.
Da se razumijemo, određene strasti su vrlo opasne za ljudsko biće. Sami po sebi, grijesi tijela manji su po težini od grijeha duha. Međutim, oni su moćni jer nas privlače. Oni nas lako mogu dovesti do nečega što će biti naše prokletstvo. Te stvari koje donose intenzivne fizičke užitke mogu biti vrlo opasne ako se na njih navežemo i slijedimo ih iz pogrešnih razloga, pogrešnih načina, pogrešne mjere itd.
Ovdje je prvenstveno riječ o pastoralnoj brizi roditelja, učitelja, svećenika, biskupa i pape; imamo obvezu pomoći ljudima da izbjegnu pakao i dođu u raj. To znači otvoreno rješavanje problema, ali i razborito. Ne treba govoriti ljudima da su grijesi tijela manje opasni od „anđeoskih” grijeha, a da pritom ne naglasite kako su još uvijek smrtni.
„Uobičajeni“ grijesi našeg doba su sveprisutni, a svijet, tijelo i Đavao, pokušavaju nas uvjeriti da to uopće nisu grijesi. Zapravo, mislim da je ogroman broj ljudi danas u ozbiljnoj duhovnoj opasnosti i da nemaju pojma o tome. To je zato što svećenici nisu radili svoj posao.
Moje je mišljenje da su ti ljudi, čija je zadaća jasno podučavati– i koji iz nekog razloga to ne čine– i sami u opasnosti od pakla. Dopuštaju da se njihovo stado proždere.
Možda ne vjeruju. Možda se nalaze u grijesima. Možda misle da su „pastoralni“ pod time što nikada ne govore ništa teško ljudima. Ne znam.
Znam da ne želim biti u njihovoj koži.
Sveti Augustin je bio veliki pastir duša koji je istinski volio svoje stado. Bio je biskup u vrlo teškim vremenima. Dovoljno je volio svoj narod da ih ukori kada pogriješe jer je želio da dođu u raj. Bez obzira na to jesu li slušali ili ne, on nije želio da izgube nebo jer je on možda izbjegavao propovijedati teške stvari. Njegovo je poslanje bilo propovijedati sve što je bilo potrebno da ih odvede u raj.
Sv. Augustin, je kao biskup i kršćanin govorio „Nolo salvus esse sine vobis… (hrv. Ne želim biti spašen bez tebe)“.
Učinit će sve što je potrebno da pomogne svom povjerenom stadu da dođu do neba, čak i ako je to značilo da će se privremeno naljuti na njega. Stavio ih je ispred sebe.
Međutim, u njegovoj poruci je izrečen strogi podsjetnik. Ako ne ispravite svoje zabludjele stavove, tu su vam vrata. A iza tih vrata je pakao.
