Ponovno smo počašćeni prijevodom našeg samozatajnog čitatelja XYZ pa prenosimo zanimljiv razgovor sa slovačkim katoličkim političarom i autorom Vladimirom Palkom na neovisnom njemačkom portalu “Freie Welt”, pod naslovom “Komunisti danas sjede u Bruxellesu!”
Vladimir Palko je od 2002. do 2006. bio ministar unutrašnjih poslova Slovačke. 2008. napustio je stranku Kršćansko-demokratski pokret (KDH) i osnovao vlastitu stranku: Konzervativno-demokratska stranka Slovačke (KDS). Palko je i docent na Paneuropskom sveučilištu u Bratislavi. Nedavno je napisao knjigu “Lavovi dolaze”, u kojoj je opisao kako se kršćanstvo na Zapadu i u Europi sve više potiskuje. Knjiga je osim u Slovačkoj izišla u još nekoliko zemalja, također i u Njemačkoj.
FW: U svojoj knjizi “Lavovi dolaze”, postavili ste tezu da je komunizam u Europi pobjedio – u obliku EU. Možete li to pojasniti?
VP: To ovisi o definiciji komunizma. Glavni ogranak komunizma u 20. stoljeću bio je sovjetski, lenjinistički komunizam, čije su odlike bile, totalno državno gospodarstvo i represivni režim, pod kontrolom komunističke partije. Taj ogranak je definitvno mrtav.
Ali komunizam se može obuhvatiti šire. Marx i Engels smatrali su sami sebe komunistima, kako se može pročitati u njihovom komunističkom Manifestu. Oni nisu propovjedali samo nužnost godspodarske preobrazbe države, već također i preoblikovanje obitelji. Više deseteljeća kasnije, talijanski mislilac Gramsci je shvatio, da je, prije svega, jedna kulturna revolucija nužna, za uništenje staroga društva i pobjedu komunističke revolucije. Ta kulturna revolucija, preobrazba, stigla je na Zapad u 60-im godinama i ona je imala mnoge sličnosti sa sovjetskim komunizmom. U svojoj knjizi, pokušao sam pokazati nekoliko poveznica između njih. U smislu ovog šireg razumjevanja komunizma, dakle, tako je – EU služi kao sredstvo, da se ova ideologija proširi u cijeloj Europi i čak u cijelom svijetu. Isto se može reći za Ujedinjene nacije – i do jednog određenog stupnja, također za SAD.
FW:U Vašoj knjizi stalno se govori o “revolucionarima”. Odkuda oni dolaze, gdje su i što žele?
VP: Ja upotrebljavam izraz antropološka revolucija – isti taj izraz koji je prošle godine rabila francuska ministrica Christine Taubira, koja je pripremila zakon o gay braku. Ona je rekla, – taj zakon je antropolšoka revolucija. Nije loše, kada revolucionari kao Taubira, i antirevolucionari kao ja, upotrebljavaju isti izraz za stvari koje se upravo događaju. Cilj ove revolucije je potpuna promjena društvenog morala. Stvari koje su se tisućljećima smatrale užasnim, sada se moraju najprije tolerirati, pa onda ih se mora prihvatiti kao ljudska prava ili nešto kao moderni sakrament. Tu mislim na pobačaj, gay brak, eutanaziju….I tijekom jedne ili dvije generacije, to je uspješno sprovedeno.
Tko su revolucionari? Za vrijeme oktobarske revolucije u Rusiji, revolucionari su bili jedna ogranizirana i naoružana grupa boljševika. Danas revolucionari sjede u medijima, akademijama, u umjetnosti, sudovima i naravno u lijevim političkim strankama. Boljševička revolucija je u Rusiji doživjela slom 1989. U istoj godini, je zapadni ogranak kulturnog komunizma odnio pobjedu. Naravno ne pod etiketom komunizma, koji je bio kompromitiran.
FW: Vi ste podrijetlom iz Čehoslovačke, koja je desetljećima bila pod sovjetskim utjecajem. Molim Vas, objasnite čitateljstvu, kako je to iskustvo na Vas utjecalo?
VP: Odrastao sam u jednoj kršćanskoj obitelji, koju bih ja opisao kao jednu prosječnu katoličku obitelj, ne previše religioznu. Kad mi je bilo 20 godina imao sam prvi sukub sa komunističkim režimom. Nakon toga sam upoznao poznate katoličke disidente kao Ján Čarnogurský i František Mikloško. Sudjelovao sam na demonstracijama sa svijećama 25. 3. 1988., prvoj oporbenoj demonstraciji u cijelom Varšavskom bloku. Toga dana postalo mi je jasno, da će komunizam propasti i da ću ja postati članom jedne kršćanske, demokartske stranke. Ja sam tada mislio, da će to potrajati desetak godina, ali u stvarnosti, već nakon godinu dana to se ostavarilo. Možda nas je život pod komunističkom vlašću, naučio iskustvu, koje mi sada možemo dati drugima: najprije saznanje da jedan politički sustav, koji se temelji na ideološkim lažima, nije tako stabilan kako izgleda. Početkom 80-ih godina, izgledalo je da će komunizam potrajati još 1000 godina. Malo kasnije mi smo shvatili, da je on puno slabiji, nego što smo mislili. Ako Zapad preuzme današnje ideološke laži, i on će oslabiti.
Drugo, danas na Zapadu možemo vidjeti suptilni progon ljudi, koji se protive revoluciji, kao nekada u komunizmu. Pedesetih godina u našoj državi bilo je krvavih progona. Kasnije u zadnjih 20 godina komunističke vladavine, smrtna kazna i doživotna robija nisu bile više primjenjivane. Oporbene protivnike režime naprosto se marginaliziralo. Tko se suprostavljao komunizmu, snosio bi posljedice na poslu i karijeri, dobio bi otkaz i egzistencija bi mu bila uništena. Takvu vrstu progona možemo sada vidjeti na Zapadu, samo na jednoj nižoj razini, sa manjim intezitetom. Vidljivi izraz takve marginalizacije bila je likvidacija Rocca Butiglionea u Europskom parlamentu prije deset godina.
Revnost današnjih revolucionara podsjeća na revnost mladih komunista u pedestim godinama. Komunisti također nisu nikad priznali da su nekoga progonili. Oni bi rekli, pa eto postoji potpuna vjerska sloboda. Ali na pojedinim pozicijama je nužno zastupati “znanstvene pozicije”. Naravno, komunisti bi odlučivali što je znastveno, a ne znastvenici. Današnji revolucionari kažu – vjerska sloboda je zajamčena u cijeloj Europi. Samo svatko mora poštovati ljudska prava. Ali što su ljudska prava, to odlučuju revolucionari.
FW: Stječe se dojam da se borba za dušu Europe vodi na području seksualnosti. Mislite li da je tako i zašto je tako?
VP: U jednom užem smislu, da. Teme kao pobačaj, džender i homoseksualnost, imaju veze sa seksualnosti. Mijenjanje odnosa spolova, mijenjanje uloge muškarca i žene u obitelji. U šali ili poluozbiljno rekao bih, da je nekadašnja klasna borba zamjenjena borbom spolova.
U sirem smislu, u antropološkoj revoluciji niječe se postojanje duše. Isto tako se niječe smisao čovjeka za transcedenciju, dakle za nešto što se nalazi izvan našeg ovozemaljskog života. U tom pogledu, revoluciju možemo nazvati naturalističkom. Možemo vidjeti koliko se pažnje posvećuje zagađivanju fizičkog okoliša. Ali, da duša također može biti zagađena, to se poptuno niječe. Ovakav naturalistički princip vodi k tomu da se smisao ljudskog postojanja potpuno krivo tumači, i to također u fazi, u kojoj čovjek nije u stanju sam upravljati sa svojim fizički životom, na primjer, dok je još u majčinoj utorobi, ili kada je star i bolestan.
U najširem smislu u ovoj borbi radi se o nijekanju ili priznanju najdubljih istina o poslanju čovjeka. Istina je da čovjek treba hrabro ispuniti svoje dužnosti, također i one koje nije sam izabrao. I da on treba prihvatiti nužne patnje i žrtve, koje su sa tim povezane.
FW: Koju ulogu u ovoj borbi igra pitanje pobačaja?
VP: Pobačaj je jedan odlučujući prinicip koji poveziva komunizam sovjetskog stila i sadašnju zapadnu revoluciju. Prva država koja je bila legalizirala pobačaj, bio je SSSR. Lenjin i komunistička feministica Aleksandra Kolontai su to sproveli. Trideset godina kasnije, to se proširilo i u komunističkim satelitskim državama u istočnoj Europi, također i u mojoj zemlji. Zapad je to učinio u sedamdesetim godinama, u SAD, nakon presude Ustavnog suda u slučaju Roe protiv Wadea 1973. i u zapadnoj Europi pobjedom ljevice na parlamenmtarnim izborima.
Mogućnost pobačaja je u istočnoj Europi, izuzev Poljske gdje je to zabranjeno – i dalje nepromjenjena. Međutim u Rusiji i ostalim bivšim komunističkim državama nitko ne želi izvoziti po svijetu ideju pobačaja. Na drugoj strani, ta revnost, širenja pobačaja po svijetu, je jasno vidljiva u SAD, u UN-u i u EU. Ove godine su organizacije za zaštitu života u okviru europske građanske inicijative “Jedan od nas” sakupile milijun potpisa i zahtjevale od EU, da se prestane sa financiranjem pobačaja u cijelom svijetu. Europska komisija sa predsjedavajućim Barrosom na čelu, odbila je tu peticiju u zadnjoj minuti. Ideja legalnog pobačaja zamijenila je domovinu. Ona je iz Moskve preselila u Washington, New York i Bruxelles.
U mojoj zemlji, borba protiv pobačaja, bila je dio katoličkog otpora protiv komunizma. U osamdestim godinama katolici su organizirali peticije protiv dalje liberalizacije pobačaja. Sasvim drugačije bilo je sedamdesetih godina na Zapadu, gdje je borba za pravo na pobačaj bila uspješna strategija francuskih i talijanskih komunista u cilju slabljenja konzervativne desnice.
Pobačaj je i na Istoku i na Zapadu, ista surova praksa, ali na Zapadu je pobačaj danas još više od toga: nedodirljivi sakramenat, koga se ne smije dovoditi u pitanje. Kanadska aktivistica za zaštitu života Linda Gibbons, provela je ukupno 10 godina u zatvoru, zato što je tiho molila ispred jedne klinike za pobačaj. Za usporedbu: Isto toliko proveo je u zatvoru terorist Abdel Basset al-Megrahi, koji je bio odgovoran za smrt skoro 300 ljudi u zrakoplovu koji se srušio iznad Lockerbieja 1988. Ovakvo zakonodavstvo koje postiče pobačaj je znak fanatizma.
FW: Zašto konzervativne kršćanske snage nisu pružale otpor kada je Europa ukidala svoju kršćansku tradiciju?
VP: Ovisi na koje kršćane mislite. Počnimo sa kršćanskim političarima. Znate, ukus političke pozicije je sladak. Nitko takvu jednu poziciju ne napušta rado. Također ni kršćanski političari ne. Mnogi od njih igraju jednu igru koju ja nazivam “Gurni kolegu pod autobus”. Oni vide da vjetar puše protiv kršćanstva, i onda se oni tome prilagođavaju, prilagođavaju se duhu vremena. Prema svojim biračima oni se žele predstaviti “ljudskijima”, “manje rigoroznima”, nego njihove nešto ortodoksnije kolege. Počinje se sa tim da oni stavljaju svoj potpis pod jedan nekršćanski zakon, a onda završi sa time, da oni potpuno prihvataju jednu antikršćansku agendu. Najnoviji ovakav primjer je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je kao luksemburški premjer, podržavao zakone o pobačaju, gay braku i eutanaziji. Sigurno da su mnogi kršćanski političari ostali vjerni svojoj vjeri. Međutim mi ne znamo njihova imena i njihove pozicije. Takvi nisu postali ni ministri ni predsjednici. Ovakve visoke pozicije dobivaju samo oni kršćnaski političari, koji pristaju na sve moguće kompromise. Giulio Andreotti je imao izbor, – da potpiše zakon o pobačaju, ili da bude srušen sa položaja premijera. On se odlučio potpisati taj zakon i tako je ostao još trideset godina u politici. Herman Van Rompuy je sudjelovao u donošenju zakona o pobačaju u Belgiji i nakon toga postao je premjer i prvi predsjednik Vijeća EU. Juncker će možda provesti 30-40 godina na najvišim položajima. Fantastične karijere!
Ali teško je definirati što je to kršćanin. Postoje brojni formalni kršćani na papiru, koji stoje na suprotnoj strani. Katolički guverner New Yorka Andrew Cuomo ozakonio je gay brak i nije želio priznati matičarima pravo da zbog vlastite savjesti odbiju vjenčavati gay parove, tako da su mnogi od njih dobili otkaz. To znači da u ovom slučaju nisu problem ateistički revolucionari, već katolički političari. Dakle, postoji jedna vrsta “građanskog rata” unutar kršćanstva. To je čak vidljivo i u samoj Katoličkoj crkvi. Kada sam čitao prijevremeno izvješće sa nedavne sinode, rekao sam sebi: jedan socijaldemokrat rekao bi ovakvo nešto prije dvadeset godina, jedan demokršćanin prije deset godina, a sada to isto čujem od katoličkih biskupa. Ovo se naziva, rekao bi Gramsci, – uspješan marš kroz institucije!
FW: Vi pišete da “revolucija” u kršćanstvu vidi svog glavnog neprijatelja. Na koji način se to izražava? Sa čime moraju računati kršćani u skoroj budućnosti?
VP:Iz filozofske perspektive je sukob neizbježan. Revolucija kaže da čovjek može pronaći sreću, ako ugađa svojim željama i požudama. Kršćanstvo kaže da je čovjek i zbog toga rođen, da se bori protiv svojih slabosti. Ova dva pogleda na svijet su nepomirljiva. Kršćani, ali također i mnogi nekršćani doživjet će na Zapadu jednu vrstu progona bez krvi. Tehnike i slučajeve ovog progona opisao sam u svojoj knjizi. Ovaj progon temelji se na činjenici da revolucija ne poznaje princip neposluha zbog uvjerenja iz vlastite savjesti. Biblijskim rječnikom rečeno, revolucija je jedan ljubomorni bog.
FW: Što treba nastupiti umjesto kršćanstva?
VP: Kršćanstvo neće biti potpuno izbrisano, jer je ono na Zapada duboko ukorijenjeno. Ono će opet preživjeti, ali naravno u sukobu sa svojim protivnicima. I kršćani će u tom sukobu praviti savezništva, koja se danas još čine nezamislivima. Nakon 1948. kršćani su bili prve žrtve komunizma. 1989. savezništvo kršćana i bivših komunista pobjedilo je komunizam.
FW: Što preporučate kršćanima, kako da se pripreme za slijedeće borbe?
VP: Moja knjiga završava sa različitim preporukama za njih. Oni trebaju prepoznati situaciju, trebaju bti skromni i činiti pokoru, boriti se za istinu, i biti spremni za jednu vrstu mučeništva u obliku vlastite marginalizacije. Oni se trebaju međusobno razumijeti i stvoriti jednu novu kulturu. Oni ne trebaju praviti kompromise u pitanjima vlastite vjere, ali trebaju surađivati sa ljudima koji misle drugačije. I oni se trebaju podsjetiti riječi Ivana Pavla II.: “Ne bojte se”!
