Grešnike moramo susresti tamo gdje jesu, kaže papa Franjo, i to je istina. Ali gdje su oni sada u zapadnom svijetu? Papa kaže da je crkva bolnica, i to je istina. Ali od čega pacijenti umiru? Papa kaže da moramo prihvatiti dokumente Drugog vatikanskog sabora, i prihvaćamo ih. Koncilski oci nisu zanemarili tektonski pomak kroz koji je svijet prolazio, pomak koji je ostavio kulture, župe, obitelji i pojedince u propasti. Nisu se suprotstavili kolapsu seksualnih običaja koje sam nazvao revolucijom usamljenih.
Mnogi ljudi kažu da je to bio neuspjeh, ako Drugi vatikanski sabor ocjenjujemo prema onom što je tvrdio da jest, pastoralni koncil, usmjeren na evangelizaciju sve više sekularnog i stoga neljudskog svijeta uočit ćemo „uspjeh“ koncila iz samih statistika. Njegovi branitelji dovedeni su u nezgodan položaj. Moraju tvrditi ono što ne mogu znati, da bi Crkvi inače bilo daleko gore. Ne zadržavam se na mogućnostima jer ne znam što bi bilo, niti sam siguran da takvo što postoji kao predmet spoznaje.
Sam pogled na Koncil, kako ja to vidim, pokazuje da su rezultati Koncila negativni, ali Duh Sveti je zaštitio Crkvu od onog što je bio kolosalan neuspjeh, koji je premašio najgora predviđanja najtmurnijih pesimista u vremenu kojemu živimo. Zapadni svijet je napustio moralnu viziju u vezi s brakom i obitelji – viziju koja je bila uzvišena, plemenita, racionalna, učinkovita, konstruktivna za kulturu, obilato pogodna za opće dobro i sposobna usmjeriti umove i srca pojedinačnih vjernika prema božanskim stvarima – za viziju koja je pohlepna, kukavička, iracionalna, disfunkcionalna, razarač kulture, destruktivna za opće dobro i sposobna umove i srca vjernika i nevjernika okrenuti za zemaljske stvari koje su prolazne i razočaravajuće.
Ali sada se čini da će se ta veza uspostaviti, gotovo šezdeset godina kasnije, kada su svi dokazi tu. Promijenite polje djelovanja od seksa do krvoprolića. Zamislite da smo ponovno zapali u ropsko stanje gladijatorskih borbi radi zabave milijuna. Bismo li onda rekli da moramo razumjeti da bilo koji gladijator, trener, robovlasnik, prodavač kokica, kovač mačeva, oštrač oštrica, prodavač karata i obožavatelj može biti toliko zamršeno upleten u djela da možda nije kriv u Božjim očima? Možda – jer to nije ništa drugo nego reći da ne sudimo dušama.
Hoćemo li ići dalje, pa reći da moramo biti dobri posipači pijeska na prolivenu krv, i neka nas Bog pohvali za to? Hoćemo li imati posebne gladijatorske dane u crkvi? „Flavije!“, kaže svećenik u predvorju. „Kako te je lijepo vidjeti! Imaš odličan mač. A je li ovo tvoj mali Marko? Ne više tako mali! Već na treningu? Kako vrijeme leti!”.
Oni koji žele uspostaviti kobnu vezu između Drugog vatikanskog sabora i kulturne revolucije kažu da nisu odbacili nikakvo učenje Crkve. Ali odbiti riječima jedna je stvar, a učinkovito odbaciti, djelom ili propustom je druga stvar. Reći će da ne gledaju grijeh jer ne žele odvratiti ljude. Ne smijemo dati Flaviju ideju da mora birati između Krista i svoga življenja. Prvo dovedite Flavija u crkvu, a onda — što? Gdje su onda liječnici da rade na tom terminalnom slučaju?
No budući da se usredotočuju samo na pojedinačnog grešnika i samo kako bi ga oslobodili krivnje ili kako bi mu dali ugodan osjećaj da zapravo nije kriv — možda bi čak zaslužio pohvalu — propuštaju četiri ključne stvari, koje ću ovdje navesti .
Prvo, propuštaju stvarnost zla i utjecaj koji može izvršiti na one koji ga prihvaćaju. Možda niste u potpunosti krivi ako jedete otrovanu hranu, ali otrov će djelovati. Flavije ima čistu savjest, što će reći uspavanu savjest, o krvoproliću koje čini. On nije kriv za svjesnu mržnju prema Bogu. Ali on je još uvijek ubojica i njegova je duša utopljena u to poput boje. On uopće nije čovjek kakav bi bio da živi u istinski kršćanskom društvu, čak i društvu punom grešnika. Njegova je mašta oblikovana i deformirana onim što je učinio. I u snu vidi krv.
Drugo, nedostaju im žrtve zla. U Flavijevom slučaju, teško je nabrojiti sve žrtve; postoji taj leš u areni s kojim se treba pozabaviti. No s revolucijom usamljenika očito je lako promašiti sve žrtve. Nerođena djeca režu se na vrpce uglavnom izvan vidokruga medija, a zatim se ostaci odlažu u vreće za biološki otpad. Djeca kojima su se razveli roditelji su pod pritiskom da govore samo lijepe stvari o roditelju ili roditeljima koji su ih emocionalno oštetili. Dječak nikada neće odrasti u pravog muškarca; tone u klonulost, mrzovoljnost ili zločin; i onda je on samo statistika
Mladi ljudi koji ne krše moralni zakon teško mogu pronaći nekoga pristojnog partnera/ku; njihova boja na dugi je ultraljubičasta, jer su prilično nevidljivi. Moralna struktura pedofilije je da dobrobit djece mora biti podređena seksualnom užitku odraslih. Kada to tako kažete, svi mi izgledamo kao prljava i jadna gomila.
Treće, propuštaju implikacije zla, koje su i logične i društvene. Zlo rastvara svoj improvizirani spremnik. Zla premisa revolucije usamljenih poručuje kako je moralno dopušteno što god odrasli, muškarci i žene, rade sa svojim tijelima, pa se to nikoga drugoga ne tiče. To je solipsizam i idiotizam na potenciju. Čovjek se mora moći obuzdati.
Načelo krajnje sebičnosti zarazilo je i druge sfere našeg zajedničkog života (koji se teško može još takvim zvati). Stare televizijske reklame prodavale su robu po dvije osnove kako bi vas roba usrećila ili kako bi vam pomogla. Nove televizijske reklame prodaju robu narcisima jer ako ovo kupite, onda ćete se izraziti. Kada nešto želite ne morate uzeti u obzir nikoga drugoga. Vi ste centar svog svijeta.
Primjerice, svijet će podržati Flavija i pustiti ga da se pričesti dan nakon nezaboravne predstave u Koloseumu, jer ne možemo imati tvrdo srce, bez obzira na usamljenu revoluciju koja je postala gruba, ružna, zbunjujuća i malodušna. Muškarci i žene sada su toliko daleko od toga da jedni druge gledaju sa zahvalnošću za drugi spol da se čini da je našoj osam stotina godina staroj tradiciji ljubavnih pjesama došao nagli kraj. Zamolite mladu osobu da otpjeva nježnu ljubavnu pjesmu, reći će Vam „što?“, kao da ste ga zamolili da osedla konja.
Naposljetku, dopuštaju zlo, njegovu laž, njegov pokušaj da se kaže kako u srcu nema Boga. Kada ste u prisutnosti nečega svetog, ispravan odgovor je podložiti se tome, biti poučen od toga, preuzeti smjernice od toga, promatrati to sa strahopoštovanjem, čašću, poštovanjem i zahvalnošću.
Ljudsko tijelo je sveto; pošto ga je stvorila Božja ruka. Biti muškarac i žena je sveto. Spolne su moći svete jer su usmjerene na stvaranje nove ljudske osobe, bića obdarenog dušom koja svoje ispunjenje može pronaći samo u Bogu. Ogromna je moć, imati u svome tijelu sposobnost da stvara tu novu osobu, moć očinstva i majčinstva. Kako se odnosimo prema ovoj moći? Sliježući ramenima i s prijezirom. Alati za zadovoljstvo, to je sve. Sada samo pokušajte potaknuti nekoga tko prezire svetost svoga tijela da osjeti svetost Boga kojeg ne može vidjeti.
Sam Koncil – mislim na dokumente – nije bio kriv ni za što od ovoga. Ako sada službena Crkva krene tim putem prilagođavanja kulturi koje više nema, ako će se Crkva vezati za laž, onda je ona ta koja je u raskolu s Koncilom i s istinom.
Anthony Esolen
