Novi vatikanski prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Arthur Roche, nedavno je novinarima rekao kako bi se oni koji pohađaju tridentsko bogoslužje trebali zapitati žele li biti katolici ili protestanti. To je pitanje, naravno, zanimljivo, budući da su mnogi katolički sveci tijekom tolikih stoljeća nadahnuće nalazili u bogoslužju svetog Pija V.
Nadalje, da su ovi novi obraćenici to željeli, mogli su se pridružiti protestantskoj denominaciji. Osim toga, izloženost tradicionalnoj latinskoj misi potaknula je američkog glumca Shia LaBeoufa da pređe na katoličanstvo. Glumac je u tradicionalnoj latinskoj misi pronašao dubinu doživljaja Boga. Kardinal Rochea je istaknuo kao bi rado razgovarao s glumcem, a u članku je u podtekstu bilo istaknuto kako je divljenje tridentskom obredu loš razlog za pristupanje Katoličkoj Crkvi.
Rocheove frustracije aktualnim liturgijskim prijeporima su, naravno, izvor njegovih ispada. On nije kriv što ne zna, jer kad bi doista znao kako je Novus ordo nastao, možda bi imao malo više strpljenja i milosrđa. Ili, možda ne?
Drugi vatikanski sabor proglasio je i usvojio apostolsku konstituciju Sacrosanctum Concilium (Konstituciju o svetoj liturgiji) u prosincu 1963. Sveti papa Pavao VI. kasnije je povjerio rad na izradi koncilske mise vlč. Annibaleu Bugniniju, koji je već dugo bio zainteresiran upravo za takvu reformu. Dobio je nadzor nad povjerenstvom zaduženim za širu provedbu liturgijske reforme koja je uz sv. misu uključivala i liturgiju časova (Consilium ad exsequendam constitutionem sacra liturgia: Konzilijum za izvršenje konstitucije svete liturgije).
Tijekom sljedećih nekoliko godina, Bugnini i njegovi kolege izradili su reformiranu liturgiju gotovo bez ikakvih doprinosa pape. Do 1967. osmislili su „eksperimentalnu“ liturgiju, koja se slavila u Sikstinskoj kapeli pred nizom crkvenih prelata. Ta je liturgija sjedinjavala elemente narodnog jezika (u ovome slučaju talijanskog) i latinskog.
Prema samom Bugniniju (u njegovoj Reformi liturgije, 1948.-1975., objavljenoj 1983.), ova preliminarna reformirana liturgija nije donijela uspjeha:
„Eksperiment nije uspio, čak je imao učinak suprotan planiranom i utjecao je na glasovanje koje je uslijedilo. Malo je koncilskih otaca bilo raspoloženo i spremno za eksperiment; to je još više vrijedilo za one koji su shvaćali vrijednost i bitnost karaktera normativne mise“.
Sa svoje strane, Bugnini je priznao da je „euharistijsko slavlje stoga moralo ostaviti dojam nečeg izuzetnog kod mnogih koncilskih otaca“, zapažanje koje je Benedikt XVI. ponovio desetljećima kasnije. Bugnini je, međutim, vjerovao da je negativan stav prema novom obredu više bio posljedica okruženja – u Sikstinskoj kapeli – nego li zbog nekakve nespretnosti ili neprimjerenosti samog obreda. Stalno bi iznova opravdavao novi obred.
Konzilijum se stoga vratio na ponovnu reformu obreda. Papa je nastavio ohrabrivati Bugninija i njegove kolege, međutim, ne nudeći nikakvu značajnu pomoć. Papa Pavao Vi. samo je rekao konzilijumu da je Crkva ušla u “povijesni trenutak“ u svojoj liturgijskoj povijesti i da članovi imaju privilegiju ponuditi svoj “kritički sud“ dok se proces nastavlja.
Papa je u studenome 1967. bio podvrgnut operaciji prostate, što je na neko vrijeme ograničilo njegovo sudjelovanje i nadzor nad radom konzilijuma.
Što je učinjeno nakon toga? U Bugninijevoj verziji priče u ovome je razdoblju utjecaj nizozemske Katoličke crkve postao ogroman. U Nizozemskoj je pokret za sv. misu na narodnom jeziku dobio velik zamah, unatoč izričitoj želji koncilskih otaca na Drugom vatikanskom saboru da reformirana liturgija i dalje ima latinske elemente.
Čini se da su članovi konzilijuma odlučili da potpuno narodna liturgija bude krajnji proizvod poziva na reformu, s jedne strane, i nespretnosti “eksperimentalne” mise s latinskim i narodnim jezikom, s druge strane.
U tome su trenutku neki članovi konzilijuma (ili je to bio sam Bugnini?) odlučili da, budući da dio liturgije treba biti na narodnom jeziku, sva liturgija mora biti na narodnom jeziku!
Do kraja 1969. uvedena je sv. misa na potpuno narodnom jeziku.
Prisjećajući se rada konzilijuma, Bugnini je priznao da su on i njegove kolege dali Sacrosanctum concilium tako “široko tumačenje“ jer je morao racionalizirati ono što su učinili.
Bugnini je otvoreno priznao da ovaj pristup nisu usvojili iz „želje za preuzimanjem rizika, ili iz žudnje za novitetima; donesen je nakon razmatranja, uz odobrenje nadležnih crkvenih autoriteta, u skladu s duhom koncilskih odredaba”.
Bugnini je bio taj koji se tako pozvao na duh Drugog vatikanskog sabora kako bi opravdao ono što koncil nije proglasio. Što se njega tiče, ono što je konzilijum učinio ni na koji način nije proturječilo željama koncila, nego je naprotiv provodilo učenje koncila.
Dok je konzilijum radio na reformi liturgije, jedan od peritusa pape Pavla VI., biskup Carlo Colombo, je ustvrdio: „Teško je procijeniti pastoralni i duhovni značaj revidiranog reda mise; liturgijski tekst tek otkriva svoju pravu vrijednost nakon dugogodišnjeg iskustva. Štoviše, mnogo će ovisiti o tome kako će se nove odredbe provoditi”. Doista je tako.
Ignorirajući koncilski izraženi program reforme, je li konzilijum izrazio duboku vjernost i postigao živu reformiranu liturgiju – ili je poticao paušalnost i širok raspon liturgijskih zlouporaba koje od tada pogađaju katoličko bogoslužje?
