Teza koju ću iznijeti u ovom članku je da kontracepcija negira očinstvo, ratuje s njim, potkopava ono što znači biti otac. Tamo gdje je široko prihvaćena, djeluje u svim aspektima društva. Poznata Vam je ideja koju je zagovarao sveti Ivan Pavao II. da kontracepcija napada jedinstvo muškarca i žene. Jedinstvena dimenzija spolnog čina neće preživjeti, poučavao je, ako se odvoji od prokreacije. Na to želim dodati da očinstvo neće preživjeti ako se spolni čin odvoji od očinskog aspekta.
Da kontracepcija negira očinstvo, trebalo bi biti očito na prvi pogled. Čovjek se postavlja u položaj u kojemu se može izjasniti za ili protiv toga da postane otac, to jest izjašnjava se protiv. Namjerno uklanja mogućnost očinstva iz čina stvorenog da ga učini ocem.
Pretpostavimo da očinstvo predstavlja savršenstvo, potpuno ostvarenje onoga što znači biti muškarac. To je moguće jer je seksualna snaga jedina komplementarna snaga, u svojoj biti, muškaraca i žene. Biti muškarac znači imati potomstvo sa ženom; biti žena znači imati potomstvo s muškarcem.
Možemo se služiti šokantnijim jezikom, ali jezikom s kojim naši prethodnici nisu imali poteškoća (v. Mt 1): biti muškarac znači biti takav da rađa u ženi; biti žena znači biti takva da nosi začet plod muškarca. Zbog toga je riječ Theotokos (bogonosac”)- „nositeljice onoga koji je rođen od Bog“, puno sugestivnija od „Majke Božje“ – jer jasno izražava komplementarnost ljudske i božanske prirode, koja je upravo ostvarena utjelovljenjem.
Ako su te stvari takve, onda se, kada se čovjek izjasni protiv očinstva, izjašnjava i protiv svoje muškosti. Namjernim uklanjanjem srži (srca!) očinstva iz svog čina, koji predstavlja i srž njegove muškosti, on učinkovito pristaje na redefiniranje svoje muškosti nečim povezanim, ali sporednim sa prvim činom.
Živimo u društvu u kojemu žene misle da postaju muškarci poprimajući osobine povezane s muškošću. Ali desetljećima muškarci negiraju svoje očinstvo u kontracepciji, ponovno se identificiraju i prepakiraju u muškarce na isti način – prema tome kako se odijevaju, kako djeluju, prema obliku tijela. Ako ste muškarac i koristite kontracepciju, onda, vjerojatno, oznaka „cisrodan muškarac“ (osobe koje nisu transrodne) predstavlja oznaku za vas; u tome je barem nešto duboko točno.
Međutim, on djeluje ne samo protiv svoje muškosti, već i protiv svoga odnosa s Bogom, odsijecajući Boga od te stvari. Jer Bog je izvor njegove vlasti kao čovjeka i odstranjujući Boga, on podriva vlastiti autoritet kao čovjek. Dopustite mi da objasnim ovu važnu misao.
Ne možemo znati budućnost; nerazumno je davati prikaze o budućnosti, osim u stvarima koje izravno ovise o našoj kontroli: stoga bi naše obveze koje sežu daleko u budućnost trebale biti malobrojne, a činjenica je da su bezuvjetne („u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju”), iznenađujuće, čini ih lakšima za zadržavanje, jer su tada one izolirane od nepredviđenih okolnosti.
Ali pristati na začeće novog bića, vlastitim postupcima, znači učiniti sebe odgovornim za pothvat njegovanja i obrazovanja toga djeteta, koji doseže najmanje dvadeset godina u budućnost. Budući da ne možemo znati budućnost, takav je poduhvat razuman samo ako se smatra zajedničkim pothvatom s nekim tko tu budućnost zna, odnosno ako ga smatramo učinjenim uz odobrenje i blagoslov Boga u njegovoj providnosti.
To će reći, ako je otac začeo dijete s otvorenošću prema životu, znači da se on postavio pod Boga: prepoznaje se kao supsidijarni izvor života i zato, otkako je postao supsidijarni uzročnik, uživa u supsidijarnom autoritetu.
Ali pogledajte što se događa ako koristi kontracepciju i začne dijete samo – misli on – kada ima dovoljnu kontrolu nad svojim okolnostima. Odbacujući oslanjanje na Boga, on je vlast zamijenio potpuno drugačijim stvarnostima kontrole i moći. Njegov bi autoritet, da ga je htio potvrditi, bio svojstven njemu kao oca, ali njegova se kontrola i moć, notorno, mijenjaju i na njih se ne može računati. Štoviše, polje moći je ogromno, a lokalnu moć lako zatrpaju velike vanjske sile ili je sustigne općenitija sila – vlada, na primjer.
Niti jedan istinski autoritet nikada se ne oduzima; sav se istinski autoritet odbacuje prije nego što se oduzme. Možemo gledati kroz cijelo naše društvo i vidjeti mnoge znakove koji bi pronicljivog promatrača mogli navesti na zaključak da istinsko očinstvo više ne postoji. Neću ih ovdje detaljno opisivati, već prepustite tu vježbu vašem diskretnom razmatranju.
Za to bi netko mogao kriviti Ustavni sud, medije, tržište ili „kulturu izraženog individualizma“. Oni doista rade/ili su radili na oduzimanju vlasti očevima. Ali što ako su muškarci prvo odustali od te vlasti?
