Jučer sam na blogosferi naišao na zanimljivo i argumentirano razmišljanje o posljedicama pričešćivanja razvedenih. Na stranici In the Light of the Law, stručnjak za kanonsko pravo Edward Peters, iznio je svoje mišljenje o nekim aktualnim temama u Crkvi. Tako izmeđ uostalog piše:
Zanimljive paralele mogle su se ovih dana povuči između, s jedne strane Pavla VI. i njegove neodlučnosti oko pitanja kontracepcije 1960.- ih godina (što je- unatoč tome što je crkveno učenje afirmirano u Humanae vitae, pridonijelo raširenim povredama tog učenja od strane mnogih katolika), i Franjinih različitih signala (ili onoga što se naširoko smatra različitim signalima) oko budućnosti crkvenog učenja o razvodu, ponovnom braku i primanju svete pričesti. Bez obzira na neke bitne razlike između njih dvojice i situacije, posljedice ovog današnjeg pitanja bi mogle biti puno značajnije nego one vezane uz kontracepciju.
Razmislite o dvije točke:
Prvo: Crkveno učenje protiv kontracepcije moralo je biti propiktivano tijekom stoljeća kroz teoriju o prirodnom zakonu i ono što danas zovemo ‘teologijom tijela’. Ono počiva danas u velikoj mjeri na zaključcima logike, filozofije i teologije. Crkveno učenje protiv razvoda i ponovnog braka, s druge strane, je izričito naglašeno u Novom zavjetu i bilo koji pismeni katolik može pročitati Isusov oštar govor o tome u Bibliji. Ovo učenje su više puta branili crkveni oci, potvrđeno je na brojnim crkvenim saborima, te ga je iznosila većina teologa kroz povijest.
Drugo: osim osobnog priznanja, ne postoji način kako utvrditi prakticira li katolički par kontracepciju ili ne, pa gotovo da nema crkvenih posljedica mogućih u vanjskoj formi za nepoštivanje crkvenog učenja od strane običnih katolika. No, suživot i ponovni brak nakon razvoda je javni čin i zato nosi sa sobom i javne posljedice (od kojih je uskraćivanje pričesti najpoznatiji). I milijuni katolika pridržavaju se ove posljedice. Oni koji se ovog ne pridržavaju barem znaju da čine suprotno od učenje Crkve.
Što to znači?
To znači, pretpostavljam, da složenost argumenata temeljenih na crkvenom učenju o kontracepciji dopušta ‘tajno’ neprihvaćanja tog učenja od strane običnih vjernika, odnosno da po samoj prirodi, čin korištenja kontracepcije gotovo isključuje mjere za provedbu javnog sankcioniranja tog grijeha. Ali, Crkveno učenje protiv razvoda i ponovnog braka je sasvim očito, osim za one namjerno slijepe, a javne posljedice za javno kršenje tog učenja su jednoglasno potvrđene kroz više od dva tisućljeća. Ti faktori zajedno znače kako bi posljedice ove rasprave o razvodu i primanju sakramenta pričesti bile kudikamo značajnije za Crkvu nego one o kontracepciji.
Na kraju mislim da će crkveno učenje o razvodu i ponovnom braku biti u principu potvrđeno. Ono što mene brine jest što ako se, kao što se dogodilo nakon Humanae vitae, ovo učenje počne jednostavno ignorirati. Za crkvene dužnosnike i obične vjernike to je dosad (s obzirom na kontracepciju, op.a.) u određenom smislu bilo moguće, ali ako se takvo postupanje primjeni na razvedene osobe, dakle u javnosti, odmah bi bilo prepoznato kao napuštanje jedne od glavnih doktrina Crkve, i to sasvim javno.
Dr. Peters se u u jednom drugom postu osvrnuo i na tvrdnju čelnika Pontifikalnog vijeća za obitelj, nadbiskupa Vincenza Paglia, kako na status vjernika koji su razvedeni i ponovno vjenčani „treba gledati s milosrdnom okom“. Milosrđe nije slijepo, rekao je nadbiskup, i ono se ne protivi istini, dodajući da je „milosrđe suprema lex“. Ne htijući umanjiti moć i snagu milosrđe, kao stručnjak za kanonsko pravo Peters je ipak citirao kanon 1752., posljednji kanon Crkve iz 1983. godine (Zakonik kanonskog prava) koji ističe: “Spasenje duša … uvijek mora biti vrhovni zakon Crkve.”
