Imali smo starijeg svećenika u sjemeništu koji je živio s nama i ohrabrivao nas mlade u našoj svećeničkoj formaciji. Jednom, dok sam radio diplomski rad o dobrima braka, upitao sam mons. Leonea: „Kada ti je netko spomenuo spolni čin, što ti je prvo palo na pamet?“. Bez oklijevanja je odgovorio: „Prokreacija“.
Prije sedamdeset godina ne sumnjam da je to bio uobičajeni odgovor na izravno pitanje o spolnom činu. Uostalom, rađanje je prirodan slijed spolnog čina. Međutim, kladim se da biste danas teško pronašli jednog od sto ljudi koji bi iskreno rekao da je rađanje prva pomisao koja mu padne na pamet kada netko spomene spolni čin.
Ovo vjerojatno nije iznenađenje. Danas bi većina ljudi vjerojatnije pomislila na užitak, a ne na prokreaciju, kada se spomene spolni čin. Zapravo, danas se rađanje često doživljava kao negativna nuspojava spolnog čina, kao nešto što je pošlo po zlu. Prepoznavanje ove stvarnosti može nam reći nešto o tome gdje je spolnost degradirala u modernom svijetu.
Prije 60-ih rađanje možda nije bilo hvaljeno, ali se uvelike shvaćalo kao prirodna svrha spolnog čina. Do pomaka je došlo tijekom ovog desetljeća kada su oblici umjetne kontrole rađanja, posebice kontracepcijske pilule, postali lako dostupni građanima. Od tada je kontracepcija postala uobičajena metoda ‘zaštite’ tijekom spolnog čina od trudnoće.
Vidjevši prijetnju koju bi takav negativan utjecaj kontracepcije imao na svijet, Katolička crkva poduzela je akciju. U enciklici „Humanae Vitae“ iz 1968. godine papa Pavao VI. je napisao:
„Ova posebna doktrina (da svaki pojedini bračni čin mora nužno zadržati odnos prema rađanju ljudskog života), kako tumači Učiteljstvo Crkve, temelji se na neraskidivoj povezanosti koju je uspostavio Bog, a koju čovjek na vlastitu inicijativu ne smije razdvojiti između ujedinjujućeg značaja i prokreativnog značaja koji su svojstvena bračnom činu“ (12).
Danas je nemoral u našem svijetu ogromni i vrlo problematičan. Od bluda preko homoseksualnosti do pobačaja, svijet je zbunjen oko pravog značenja spolnog čina. Takve neuređene radnje uništavaju okvir obitelji i uzrokuju nagli pad stope zamjene stanovništva.
Mnogo je napora u posljednjim desetljećima uloženo u promicanje apstinencije do braka i u podržavanju dostojanstva ljudskog života od trenutka začeća. No ti će napori u konačnici propasti ako se ne pozabavimo temeljnim problemom kontracepcije.
Prije kulturnog prihvaćanja umjetne kontrole rađanja, nevjenčane osobe su se suzdržavale od spolnih odnosa zbog straha od trudnoće. Homoseksualnost se smatrala protivnom prirodnom zakonu, a pobačaj se nije smatrao moralno prihvatljivim.
Kontracepcija je uzrok svih problema u devijaciji mnogih naraštaja. Kada namjerno nedostaje sjedinjujući ili prokreativni aspekti spolnog čina, spolnost postaje poremećena. Stoga gubi moralni kompas ispravnog razuma koji bi mu pomogao da postigne krajnji cilj ljudskog procvata. Danas, zbog prevladavajućeg kontracepcijskog mentaliteta, društvo se suočava s nepreglednim nizom protunaravnih grijeha.
Papa Pavao VI., sada kanonizirani svetac, predvidio je propast morala ako se dopusti korištenje umjetne kontrole rađanja (v. „Humane Vitae“, br. 17). Nažalost, njegova su se predviđanja obistinila. Od društvenog prihvaćanja i promicanja kontracepcije 60-ih, stope razvoda su naglo porasle, promiskuitet je prihvaćen, a sveukupna zbunjenost po moralnim pitanjima je dominantna.
Ako stvarno želimo spasiti spolnost od uništenja, moramo ponovno razviti mentalitet prihvaćanja. Začeće je prirodni završetak spolnog čina. Iako se to ne postiže u svakom spolnom činu, otvorenost začeću ipak omogućuje bračnim parovima da iskuse slobodu slijeđenja Božjeg plana. Da bi spolnost dosegla svoj puni potencijal, i sjedinjujuće i prokreativno značenje mora ostati netaknuto.
Prvi korak u ponovnoj izgradnji kulture začeća podržavanje je nauka Crkve da je svaki bračni čin koji onemogućuje rađanje intrinzično zlo (KKC, br. 2370). Kada je to u kombinaciji s punim znanjem i potpunim pristankom, to je također smrtni grijeh; koji, nepokajan, vodi u vječnu smrt pakla (usp. KKC, br. 1856-1861).
Pozitivna strana začeća je da je čovječanstvo stvoreno za to. Prva Božja zapovijed našim prvim roditeljima bila je: „Plodite se i množite“ (Post 1, 28). Otvorenost začeću u bračnom činu ne samo da čovjeka čini potpuno ljudskim, nego ga čini i bogolikim. Neposredno prije ove Božje zapovijedi bila je njegova izjava: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1, 26). Otvorenost novom životu u spolnom činu dovodi bračni par u dublje iskustvo Trojstva.
Iz ovog božanskog temelja, spolnost se može ugraditi u prekrasnu zgradu koja je trebala biti obitelj. Međutim, svaki temelj koji namjerno razdvaja ujedinjujuću i prokreativnu dimenziju spolnog čina ne gradi se samo na pijesku, već na živom pijesku! Kontracepcija dovodi do degradacije spolnosti.
Bračna ljubav i spolni čin zahtijevaju odgovornost. Ako toga nema, ljubav postaje požuda. Svako moralno djelovanje ima posljedicu. U tom smislu ne postoji slobodna ljubav, samo odgovorna ljubav. Kontracepcijski mentalitet nastoji skinuti osobnu odgovornost sa spolnog čina i svesti spolnost na užitak. Pri tome spolnost gubi svoje istinsko dostojanstvo i vodi osobu u sebičnu spiralu.
Često kada se prezentira nauk Crkve, vjernici odgovaraju: „Nikad nisam ovo čuo“. Nažalost, često je ovo žalosna istina. Nakon izlaska enciklike „Humanae Vitae“, veliki broj klerika, katoličkih intelektualaca i laika otvoreno je odstupilo od ovog nauka Crkve. I do danas je otvoreno propovijedanje i poučavanje o ovoj temi marginalizirano, ako ne i kritizirano.
O ovoj temi govorim iskreno ne da bih nekoga osramotio, nego da bismo se oslobodili. Isus je rekao: „Istina vas oslobađa” (Iv 8, 31). Tek kada naši životi odgovaraju Božjem planu, nalazimo autentičnu slobodu. Katolička crkva je „stup i tvrđava istine” (1 Tim 3, 15). Kao majka, ona ne vodi silom, već ljubavlju – kako bi pomogla svojoj djeci da u potpunosti postanu onakva kakvima ih je Otac stvorio. Takva ljudska sloboda može se postići samo ako slijedimo prirodne zakone koje je postavio Bog, naš Stvoritelj.
Crkva također razumije da je odgoj djece u našem suvremenom svijetu izazovan. Tako, u istoj enciklici, ona uči da iz dobro utemeljenih razloga u razmaku između rađanja djece, bračni parovi mogu iskoristiti prirodne cikluse i upustiti se u odnose samo u neplodnim vremenima, „što ni najmanje ne vrijeđa načela… upravo objašnjena” u enciklici „Humanae Vitae“. Ovo se shvaćanje razvilo u ono što je danas poznato kao prirodno planiranje obitelji.
Vraćanje naše perspektive spolnog čin možda neće izravno zaustaviti zlostavljanje spolnosti, ali jedno je sigurno: nastavljanje ovakvim kakvim jesmo s mentalitetom kontracepcije samo će uništiti više obitelji. Nada leži u Isusu Kristu koji je „put, istina i život” (usp. Iv 14, 6). Slijedeći nauk Katoličke Crkve, mi slijedimo Njega.
Suočavanje s grješnim plodovima bluda, homoseksualizma, pobačaja i sličnog je dobra stvar; još je bolje riješiti njihov zajednički korijen. Kontracepcija je uzrok brojnih problema. Razotkrivanjem laži iza kontracepcijskog mentaliteta raspršujemo sve ostale grješne posljedice.
Svjetlo vodilja naravnog zakona otkriva nam da je spolni čin i sjedinjujući i prokreativni. Ta su značenja poput tračnica života koje drže spolnost na pravom putu. Ako nešto od navedenog nedostaje, spolnost postaje nesređena i društvo pati. S druge strane, kada se držimo nauka, spolni čin daje život svijetu.
Hvala Bogu na mudrosti Katoličke Crkve koja se uvijek brine za procvat čovjeka. Ona nastavlja poučavati da je spolnost, a posebno spolni čin, namijenjen da nam pomogne da dostignemo svoj puni potencijal poput Boga. „Bog je ljubav” (1 Iv 4, 8), a prava spolna ljubav uvijek je otvorena za stvaranje novog života.
otac Bryce Lungren
