Želim predložiti konzervativnim katolicima da se, umjesto kritiziranja sa strane, aktivno uključe u stvaranje sinodalne Crkve. Ali prije nego što iznesem svoj argument, shvaćam da moram priznati postojanje i jakih argumenta koji se tome protive.
Prema Religion News Service-u, sinodalnost “naizgled nije uspjela privući pozornost američkih katolika”. Isto se može reći i za ostatak svijeta. Snažan je dojam da – barem do sada – mišljenje mnogih, ako ne i većine običnih katolika o sinodi i sinodalnost leži negdje između mlakog do ravnodušnog.
A ako je to slučaj, nije teško shvatiti zašto. Očito objašnjenje je potpuna banalnost procesa koji je sada u tijeku u mjesnim crkvama diljem svijeta, a što bi se najbolje moglo opisati kao Crkva koja govori sama sa sobom o sebi. S obzirom na sadašnje stanje u svijetu, kao da se liječnik zatvorio u svoju ordinaciju i koncentrirao se na pregledavanje samog sebe, ignorirajući gomilu bolesnih ljudi koji mole za pozornost u čekaonici.
Taj je duh savršeno uhvaćen u “početnoj ocjeni” koju je u veljači izdao Ured vatikanske sinode – dokument prepun samoparodije. Nakon što je proglasio: “Crkva je u pokretu!” u dokumentu je dalje stajalo da “posebno laici (organizirani ili ne) i redovnici pokazuju veliko entuzijazam, koji se pretvara u bezbroj inicijativa koje promiču savjetovanje i crkveno razlučivanje.” Nije bilo dokaza o takvom entuzijazmu ili o “bezbroj inicijativa”, ali u sadašnjem sinodalnom kontekstu to može značiti samo da što više govorimo sami sa sobom o sebi, to više imamo za reći.
Ipak, nemojte sumnjati u jednu stvar: mašinerija sinodalnosti je postavljena, a sada zuji, zvecka i udara. I nakon svega tog zveckanje u listopadu 2023. izniknut će biskupska sinoda o sinodalnosti. Može se računati kako će taj skup zauzvrat potaknuti papu Franju – kako on to namjerava učiniti – da krene naprijed sa svojim programom stvaranja sinodalne Crkve.
Radi čega? Pošteno govoreći, mora se priznati da će sinodalnost postignuti nešto iznimno vrijedno truda ako suzbije klerikalizam uključivanjem laika više ili manje rutinski – i, nadajmo se, smisleno – u donošenje odluka i upravljanje. Ali hoće li to učiniti? I s kojim ciljem ako jest? Jedan zagovornik sinodalnosti, govoreći o “sjednicama slušanja” koje se održavaju u njegovoj biskupiji, rekao je ovo: “Putovanje je važno, a ne odredište.” Neki ljudi mogu misliti da je to sjajno. Ja se samo naježim.
Međutim, veliki strah od sinodalnosti u glavama mnogih ljudi jest da će ona dovesti do nečega što nalikuje njemačkom sinodalnom putu – laici i biskup progresivci koji surađuju na poznatom, da ne kažem smišljenom, programu progresivnih inovacija: oženjeni svećenici, svećenice, blagoslivljanje istospolnih zajednica, moralna dopuštenost seksualnost općenito, i tako dalje. U intervjuu National Catholic Register-a s Edwardom Pentinom, kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, opisao je one koji promiču ovaj program kao “sekularizirane ljude” koji zadržavaju naziv katolici zbog položaja i pogodnosti koje ono donosi dok “u stvarnosti ne vjeruju u ono što Crkva podučava”.
Sve to – samoreferencijalno držanje s jedne strane, sustavno odbacivanje pravovjerja s druge – razlog je zašto mnogi konzervativni katolici ne žele imati posla sa sinodama i sinodalnošću. I to je također razlog zašto moraju biti uključeni. Jer, ako ne budu, to bi moglo rezultirati preuzimanjem cijele procedure sinodalnosti od strane nadobudnih naprednjaka.
Je li to fantazija? Ne sumnjajte da postoji glasan, ako ne i snažan pokret liberalnih katolika koji bi rado koristili sinodalnost kao sredstvo za promicanje progresivne agende, baš kao što to čine kolege u Njemačkoj.
Mogućnost odnosno stvarna opasnost progresivnog preuzimanja je razlog zašto konzervativni katolici trebaju biti aktivni sudionici u sinodskom procesu – željeli oni to ili ne.
Russell Shaw
