Korizma nas izaziva da isušimo močvaru koju požuda generira u nama, kako naši životi ne bi bili potopljeni u grijehu, sebičnosti i egu.
“Isušite močvaru!” jedan je od danas najstrastvenijih političkih uzvika. Močvara, naravno, predstavlja politički establišment, koji ispušta sve vrste kontaminacija: ljigave političare, užegle dogovore, maglovite laži, korupciju i nejasne procedure. Narod traži junaka koji će to očistiti, koji će isušiti političke i društvene grijehe kako bi vlada mogla ‘normalno’ funkcionirati.
“Teorija močvare” pretpostavlja da je državni sustav pokvaren te da će ispravno provedena reforma donijeti svojevrsno političko spasenje. U toj tvrdnji ima istine, ali katolici bi trebali izbjeći gledati na “sustav”, a ne na grešne pojedince, kao pravi problem. Kako je učio papa sv. Ivan Pavao II., “takvi slučajevi društvenog grijeha rezultat su nakupljanja i koncentracije mnogih osobnih grijeha.” (Reconciliatio et paenitentia, 16)
Kada stalno medijsko izvještavanje potencira popravljanje “sustava”, taj sustav lako može postati trun u oku drugoga, koji skreće pozornost s brvna u vlastitom oku. Jer, kako je sv. Ivan Pavao II. upozorio, ako se i dogode bilo kakve strukturne i institucionalne reforme, one će biti “kratkotrajne i u konačnici uzaludne i neučinkovite, da ne kažemo kontraproduktivne, ako se osobe izravno ili neizravno odgovorne za tu situaciju ne obrate.”
Korizma nas poziva da se udaljimo od senzacije, od struktura, i vratimo Bogu kako bismo mogli izvući brvno koje svaki od nas ima u svom oku. Korizma nas izaziva da isušimo močvaru koju požuda generira u nama, kako naši životi ne bi bili potopljeni u grijehu, sebičnosti i egu.
Ta unutarnja močvara, uvjetovana požudom, neregularnom željom za grijehom koja opterećuje svu Adamovu djecu, stvarna je i uzrok je tolikog zla u nama, u našim političarima i izvan toga. Ako se ne kontrolira, spora, ponekad neprimjetna močvara može nas preuzeti i oslabiti našu volju da se odupremo još većim grijesima. To se dogodilo kralju Davidu, koji je napustio svoju dužnost vođenja vojske u bitku kako bi ostao kod kuće, na kauču. (2 Sam 11,1-2) Njegova lijenost postala je prigoda za požudu, koja je zatim dovela do preljuba, a potom do urote za ubojstvo.
Korizma nam pruža tri alata – post, molitvu i milostinju – koji nam pomažu isušiti močvaru požude u nama. Svaki od njih suprotstavlja se jednoj od tri glavne manifestacije požude: čulnosti, ponosu i ispraznosti. Pokajanje, žaljenje za grijesima, izvršna je naredba izdana na središnjoj razini (Crkva) i lokalnoj razini (pojedinac) koja pokreće rad na djelu.
„Disciplina posta,“ piše Adalbert de Vogüé, O.S.B., u svojoj knjizi To Love Fasting, „prvi je korak čovjeka u potrazi za savršenstvom.“ Post ima „aspekt patnje“ koji služi „kao kazna za pogreške.“ Također je „osloboditeljska praksa“ koja „treba biti shvaćena kao uklanjanje beskorisnih i opterećujućih suvišaka.“
Odricanje od hrane i drugih opterećujućih suvišaka, kojih nam ne nedostaje, oslobađa nas od svjetovnih briga. Svaka gladna bol ili žudnja za dobrima kojih smo se odrekli mora biti usmjerena prema Bogu svjesnom molitvom: „Gospodine, žao mi je zbog mojih grijeha, zbog kojih zaslužujem ove boli. Podaj mi milost da tebe želim više od ovih prolaznih stvari.“
Dom de Vogüé dodaje da ovladavanje našim apetitima kroz post „omogućuje veću kontrolu nad drugim manifestacijama libida i agresivnosti. Kao da je čovjek koji posti više svoj, u posjedu svog pravog identiteta, a manje ovisan o vanjskim predmetima i impulsima koje oni u njemu pobuđuju.“ Nekontrolirani libido i agresivnost stvorili su močvarne uvjete u mnogim dušama – i to bezbroj puta.
Post također olakšava korištenje drugog korizmenog alata – molitve. U Bibliji, postovi „postižu maksimalnu intenzivnost i učinkovitost molitve,“ poučava Dom de Vogüé. Autentična molitva obuzdava ponos dok se stvorenja podlažu svom Stvoritelju, mole za Njegov oprost i mole Ga da raste u nama, a da naša ega umanjuje. Dodatne korizmene pobožnosti – dnevna misa, Križni put, Božansko milosrđe, krunica, ispovijed – uklanjaju dio ponosa iz naših „močvara.“
Treći korizmeni alat, milostinja, bori se protiv naše ispraznosti, još jedne mane koja nije rijetka ni kod nas ni među političarima, usmjeravajući našu ljubav od nas samih prema drugima. Dom de Vogüé povezuje gorljivost milostinje s postom: ta su dva „usko povezana pravim odnosom uzroka i posljedice: post zahtijeva i omogućuje velikodušnost prema drugome.“ Svaki velikodušni čin, ma koliko malen bio, podiže nas iz močvare na Gospodnju goru.
„U središtu svake grešne prilike,“ nastavio je sv. Ivan Pavao II., „uvijek se nalaze grešni ljudi.“ Kako korizma prolazi, pozivi da se „isuši močvara!“ ne bi nas trebali navoditi na traženje političkog programa koji, ako smo iskreni, nema izravan utjecaj na naše živote.
Ako zaista želimo političku reformu, tada prvo trebamo ne samo da se svaki katolik, već svaki građanin, reformira u skladu s korizmenim programom Crkve. Umjesto „Isušite močvaru!“ poziv može biti proročki glas Joela:
„Zatrubite u trubu na Sionu; odredite post; sazovite svečani skup; okupite narod. Posvetite zbor.“ (Joel 2,15-16)
Joel donosi Božju poruku:
„Vratite se k meni svim svojim srcem, posteći, plačući i tugujući; razderite srca svoja, a ne haljine svoje.“ (Joel 2,12-13)
